Sad sam opet tu. Tu gdje sve češće pokapamo ljude. To jest,
ono malo još od kože, kostiju i isušujućeg mesa što im je preostalo. Njihove
duše su s one strane "matriksa"! Pokapamo dobre i loše ljude. O mrtvima samo i
jedino sve najbolje? Ne. Zašto?
Nema dugo nas je napustila Zlata. Kad iz našeg skroz malom
mjesta ode samo jedno ljudsko biće, selo s možda tek blizu pedeset ljudskih
duša, osjeti novonastala "kvaliteta" dodatka postojećoj "praznini". Zlata je
bila jedna od žena koje su mi spasile život kad sam kao nezreo, psihički na
najjače napadnuti mladi muškić, u afektu, skoro pa ubio samog mene. I onda su
mi se smijali. Ne samo s leđa… jer da sam glup i budala… jer zbog ljubavnog
jada… Ja se pak i danas, i ubuduće, mogu (a neću) smijati njihovoj zabludi i
niskosti. Isplakao sam se dovoljno na Zlatinom grobu.
Nema dugo, prije samo neku godinu, umrla je Mira. Prije nego
što smo se definitivno vratili…. Mira je bila još jedna žena koja se našla sa
Zlatom na mjestu gdje sam skoro iskrvario. Krv je nakon reza desne ruke
djedovom poluhrđavom britvom prskala na sve strane. Dobro je poškropila dvorište
gdje nam danas dobro raste i cvjeta kamilica. Zlata i Mira. Mira i Zlata…
A onda, onda u Švicarskoj… spremao sam se u novu avanturu.
Odmah nakon što sam se vratio u St. Gallen (pročitati molim
prošle nastavke) otišao sam kod Thierryja u restoran "Marktplatz". Rekao
sam mu da idem s njim u Francusku. Nazvao sam Nanu. Tvrdila je da je sretna.
Jer sam bio na putu koji me vodi k njoj. Thierryju je navodno svega u
Švicarskoj već bilo dosta. Nisam razumio zašto i zbog čega.
Sjeli smo na travu ispred cirkusa "Stey". Popili pivu marke "Löwenbräu". Pripremili se za putovanje.
Neposredno prije polaska smo sastali Ursi i Rogera. Šetajući
se bili su "naoružani" s dva fotoaparata. Ursi nas je fotografirala. Nas
trojicu muških. Još uvijek imam negdje tu fotografiju.
Putovali smo u Thierryjevom Renaultu. Na put krenuli u
17:30. Thierry je uključio stereo uređaj u autu. Uživali smo muziku "Led
Zeppelina".
Malo me počelo "štrecati" kad je Francuz (čitati molim
prošle nastavke ove kolumne) bjesnio na autocesti, proklinjući ostale
sudionike u prometu. Cijelo je vrijeme vozio u lijevoj, bržoj traci. Njegova
vožnja je natjerala moju kožu, da kroz pore intenzivno znoji ostatke piva koju
sam protekle dvije noći konzumirao više nego inače.
Ostao sam napola sluđen… jer bez iskustva i nikako
pripremljen… u Zürichu se Thierry zaustavio i uzeo malu količinu kokaina koju
je šmrkao u nosnice. Morao sam mu pomoći u toj aktivnosti. Na način da sam
držao kazetu Peter Gabriela na kojoj je ležao "bijeli snijeg". Odande ga je
Thierry usaugal.
16 km nakon Basela bila je granica koju smo prešli bez
ikakvih problema. Nitko nas nije htio pogledati niti nas išta pitati. Thierry
me, budala blesava, neposredno prije graničnog prijelaza prestrašio rekavši:
"Hej, skini te glupe sunčane naočale, skupi kosu u rep i
pogledaj graničara ravno u oči. Stvarno izgledaš kao diler, a ja imam kilogram
kokaina u autu."
Mislio sam si… Bože moj… Moraju li mi se ovakve gluposti
događati skoro pa uvijek? Bio sam prilično živčan. A i uplašen. Kasnije mi je
tip priznao da je "priča o kilogramu kokaina" bila samo šala. Nije mogao znati
da su me razni glupi ljudi u prošlosti često nazivali ovisnikom. Samo zato što
sam imao valjda, po njihovom mišljenju, glupo lice i dugu kosu. Nosio poderane
traperice. Okvire naočala bez stakala. Šojkina šarena perca kao naušnice.
Bakrenu žicu umotanu u riđu mi kosu (dobro da one žice nije pogodio grom). S
vremenom sam dakle zbog takve vrste šala uistinu imao dodatnih psiholoških
mini-poremećaja.
S tim u vezi, imao sam ovaj bljesak sjećanja… U Martincu, u
selu u kojem sam rođen i odrastao, kada sam imao oko šest godina, čovjek koji
je prije puno godina preminuo, pitao me:
"Hej mali, čiji si, i zašto ti je kosa tako hrđava?
Jesi li možda bolestan? Idi kući pitati baku što ti je!?"
Naravno. Uspaničio sam se i potrčao kući svojoj dragoj,
legendarnoj baki. Smirila me. Objasnila da je sa mnom sve u redu. A s nekim
glupim starim jarcima, to uglavnom nikad nije slučaj.
Kasnije, kada sam pohađao umjetničku školu u Zagrebu, jer
sam imao dužu kosu i poderane hlače, neki primitivniji primati oko mene su me
rado vrijeđali. Samo zato jer nisu htjeli niti znali razumjeti ništa što je
drugačije od njih. Stalno su mi lijepili razne neugodne etikete. Jer sam stvari
osjećao i vidio drugačije od drugih. I baš zato sam gotovo na sve reagirao
drugačije od njih. Na putu traženja vlastitog identiteta.
A sad sam opet tu. Odakle komuniciram nerijetko s komadićima "pametnijih" dijelova svijeta. Uslijed
te i takve komunikacije sam konačno saznao da mi je krsno kumče Jaime
Glen (čitati molim neke prijašnje nastavke) osnovalo vlastitu obitelj. U Gani!
Njemu i Mariji se rodila preslatka kćerkica. Soley. Zanimljivo mi je da se i
majka od Jaimea zove Marija. Porijeklom iz Angole.
Sedam od osam veličanstvenih je do sad preživjelo. Dakle pet
plus dva fazana! (Čitati molim uvod u zadnji nastavak ove kolumne). Hvala.
Pada mi nešto skroz drugo, treće, peto "na pamet"… Na
fejsari postoji još danas fotografija koja dokumentira i moje prisustvo na
bogatoj gozbi kod jednog Šeika u Emiratima, 2016. Fotografiju je škljocnula
Jana iz Češke. Supruga jednog cijenjenog Kurda iz Iraka. Vodio je tamo
simfonijski orkestar mladih.
Dvoje djece iz mješovitog nam braka mi se i dalje ne
javljaju. Tko zna što je sve pospremljeno u njihove sive centralne mase a da to
ne čine!? A dobro je moguće da to nikad nit činit neće… Život je malo
ringišpil, malo tramontana… drž-nedaj amplituda.
(Nastavit će se)
