Sad sam opet tu. Hvala na pitanju, pišući ovo vrlo mi je ugodno. U hladu krošnji oraha i šljiva. Van hlada brojimo navodno 31° C. U hladu ležaljka, pored ležaljke hladna piva. (Također nevažno, ali, ležaljku sam dovezao iz Lihtenštajna). Vidim, lagani vjetar njiše sljezovku i mlade vrbe. Pored mene mini plastični bazen s mutnom vodom. Ne kupam se u njoj. Ispred mene na paleti naslagane cigle. Počeli smo rušiti staru kuću. Onaj prostor u kojem me majka rodila u teškim bolovima. Ne samo zato jer sam i onda vjerovatno imao veliku glavu. U odnosu na ostatak materijalne mi pameti. Pred tjedan dana su mi dobri ljudi pomogli odmontirati hrastove rogove s krova. Prijatelji… Par supružnika iz sela, i supružnici Nijemci iz blizine Garešnice. Ovi potonji su pred dvije godine našli novi dom u Hrvatskoj. A naši pak najnoviji suseljani, također Nijemci, uzeli su od nas balirano sjeno za konje im. Brat od supruge od muške glave te obitelji mi je u srdačnom tonu rekao da mu se slobodno obratim ako trebam kakvu pomoć. Zahvalio sam na ponudi i rekao da bolji smisao zajedništva jest uzajamna (pri)pomoć u okviru i unutar određene zajednice. Ovaj puta, našeg "malog mista"! Na lijevoj strani… figure, objekti, instalacije i poruke u prostoru kojeg smatram umjetničkim djelom kojeg naslovljavam "Vanjski umjetnički poligon - groblje prošlih i propalih projekata".
Krsno mi kumče, Jaime Glen je s obitelji, ženom i kćerkicom, posjetio svoju majku u Švicarskoj. On živi zadnjih pet godina u Gani. Ovo je prvi put da mu majka Marija vidi uživo unuku. Moja draga i ja smo bili upravo pozvani u Lihtenštajn. Od prijateljice koja svemirskim slučajem nije niti Hrvatica niti autohtona Lihtenštajnka. Što naravno nikako nije, nit smije, bit važno! Javljeno nam je da smo uvijek dobro došli. Mislim si, u ovom hladu, bilo bi krasno i dobro, možda baš zadnji put posjetiti Kneževinu i to povezati s mogućim (pred)zadnjim susretima s mojom djecom i Jaimeovom obitelji. You never know…
A onda u Francuskoj… (Čitati molim prošli nastavak).
Thierry je viknuo:
"Dobrodošao u Francusku!"
I opet: Gaaaas! Gaaaas!
Na putu za Strasbourg udisali smo mirise alzaških polja kroz otvorene prozore automobila. Odjednom smo skrenuli s glavne ceste. Thierry je zaustavio auto ispred hotela. Nekad je tamo radio. Do danas ne znam zašto smo se tamo u stvari zaustavili. No Činilo mi se da je Thierry već počeo tražiti novi posao. Čekao sam ga točno petnaest puta duže nego što je obećao. Obećao je: dvije kratke minute!
A onda opet: Gaaaas! Gaaaas do daske…
Stigavši u Strasbourg, vidjeli smo da će vlak za Pariz krenuti u 22:50.
Počela je frka sa švicarskim i francuskim francima! Bila je nedjelja, a mjenjačnica na željezničkom kolodvoru u Strasbourgu je bila zatvorena. Pronašli smo na kraju neki automat za mijenjanje novaca koji je, poput automatske k.rve, usisavao novčanice stranaca iza ugla i ponovno ih ispljuvavao. Dakle, bilo je usisano 100 švicaraca i... i ništa! Nije dala francuze u vrijednosti od 100 švicaraca. Užas! Počeo sam paničariti! Thierry je psovao automat. To mu je bilo dopušteno jer je, kao Francuz, točno znao kako se nositi s francuskim k.rvanskim strojevima kad su preglupi. Na kraju sam ipak dobio svojih 360 francuskih franaka. Dobro je bilo osjetiti ih u toplim mi, znojnim dlanovima.
Nazvao sam Nanu, a ona je obećala da će me čekati. Kupio sam kartu vrijednu 250 „francuza“ i potrčao za Thierryjem. On mi je jednim od svojih mnogobrojnih prstiju pokazao vlak kojim sam trebao otputovati u Pariz. Ušao sam u njeg bez razmišljanja…
Ta avantura je postajala uistinu zanimljivom. Ušao sam u "krivi" vlak. Ili bolje rečeno, on nije bio kriv, ali je išao u suprotnom smjeru od onoga u kojem sam se ja htio kretati. Tako mi je objasnio kondukter.
Morao sam sići u Belfortu. Bilo je oko 1:00 ujutro kada je vlak stigao na tamošnju stanicu. Sljedeći, koji je išao za Pariz, kretao je tek u 1:51. Mnogo mladih ljudi je čekalo na stanici. S puno torbi i ruksaka. Bilo je jako kasno. Bolje reči, dovoljno rano. Ipak, morao sam ponovno nazvati Nanu.
Pokušao sam joj objasniti:
"Znaš, draga Nana, upravo sam u Belfortu. Ne znam točno gdje je to."
Pospano je rekla:
"Nikad čula."
Dodao sam:
"Ne moraš me čekati. Naći ću te. Vrlo sam inteligentan."
Ona je inzistirala da me čeka pa mi je ostalo samo da kažem glasno i skroz filozofski:
"U redu."
U vlaku je vladala gužva. Gotovo svi koji smo u Belfortu ušli u njega morali smo sjediti na podu. U uskom hodniku. Osjećao sam se prilično dobro. Tamo, negdje u mraku. „Negdje“ u vlaku. Na ravnoj pruzi. S moje desne strane sjedila je lijepa mlada žena. I s moje lijeve također. I iza mene. I mnogo mladih i zgodnih muškaraca. I ružnih također. Bio sam jedan od njih. Umor nas je sve pritisnuo dolje, na pod vlaka. Udarali smo i gnječili jedni druge nogama kad smo išli u WC. Ali svi smo bili nekako skroz zadovoljni s onom i onakvom atmosferom. Netko mi je u prolazu ponudio dim cigarete. Odbio sam zahvaljujući. Mora da sam opet izgledao kao ovisnik koji ne želi pušiti.
Prolaznik me pitao:
"Odakle si?"
Rekao sam mu. Bio je iznenađen. Ja također. Rano ujutro sam se umorno nasmiješio mladoj ženi koja je sjedila s moje desne strane. Uzvratila mi je osmijeh tipa > oh, il fait froid + oh, it’s cold + oh, es ist verdammt kalt = oh, hladno je u MP3…
Protrljali smo koljena i omotali se nevidljivom, zamišljenom toplinom. Ne znam točno zašto se nismp trljali jedno o drugo, privinuli jedno drugome. Bilo bi toplije…
Rekla je:
"Stižemo u Pariz u 7:00 ujutro."
Bože moj, Nana me čekala u 5:00!
A sad sam opet tu. Tu gdje nas još uvijek čuva molitva moje pokojne bake. Lavica! Tu gdje su "frekvencije zlih svemirskih frula" (kako sam taj stadij nazvao u jednoj mi pjesmi) za sad puno blaže nego na mnogim drugim mjestima ovog, po mojem pokojnom djedu (nit ustaša nit partizan a kamo li kaj drugo) "grbavog svijeta".
Vidimo, okupacija dobrih ljudi i njihovih dobara se diljem svijeta nastavlja. Dok manje više svi mi - u komoditetima našeg hlada - besramno šutimo (i okrećemo glavu) kao da ne smatramo mogućim da će i na nas doći red. Šteta. A moglo i trebalo je puno, puno bolje! Depra na kraju? Kaj god… Nisam te kemije!
(Nastavit će se)
