Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (25. dio)

Sad sam opet tu. U našoj domaji. Gdje ponekad dođe do vrlo zanimljivih "slučajnih" susreta. Nema dugo sam se vratio iz susjednog sela. Tamo sam kupio sanduk pive. Kao, neka se nađe. Ako dođu (nepoznati i nepozvani) gosti… Parkirajući auto na ulazu u dvorište sam primijetio mladića koji je stajao na drugom ulazu. Fotografirao je. Privukli su ga moji instalirani artifakti i umjetnički objekti. Krenuo sam k njemu i provocirao riječima "aha, sad sam vas ulovio… špijunirate nas". No da, ovakvi susreti su mi posebno dragi! Mladi se čovjek zove Martin, student je kiparstva na zadnjoj godini ALU-i u Zagrebu. Posjetio je majku. Ona stanuje u susjednoj općini i sjeća me se iz davnih, teško mi preboljelih, seoskih zabava. Vozeći se biciklom kroz susjedna sela, svratio je i do nas. Ostajemo u kontaktu. Ja u nadi da ćemo ubuduće na neki način surađivati…

Malo, malo pa opet se čudim. Između ostalog i ovakvim stvarima. Pošaljem upit tiskarama da mi pošalju cjenik za tiskanje digitalnih grafika. Misleći da ću odgovor dobiti odmah idući dan. No, tome nije tako. Nisam uopće dobio odgovore! Možda zato jer sam imao u planu tiskati mali broj grafika pa se tiskarama to ne isplati? Zadnji sam od onih koji se vratio "izvana" pametovati i učiti ljude redu, ali, naviknuvši se na druge vrste uređenja i poslovne komunikacije neshvatljivo mi je da se na bilo koji upit, sličan ovom mojem, ne odgovara u rekordnom vremenu! Borbe na liberalnom tržištu bi se navodno trebale voditi za svaku mušteriju, svaki evrić. Nikad ne znaš što se može kotrljati iza male narudžbe koju, ako si kao poslodavac pametan, odradiš na najprofesionalniji, najbrži, najkvalitetniji i najljubazniji način… 

A onda… u Švicarskoj…

Sve je bilo pripremljeno za izložbu. Plakati su bili zalijepljeni i obješeni. Pozivnice su bile poslane. Samo sam  još trebao objesiti slike. I "umrijeti" u neizvjesnosti prvoga puta. Bio sam skoro pa siguran da će biti dobra zabava na otvaranju izložbe. I da ću upoznati nova lica, a to mi je onda bilo važno.

Izložba je bila otvorena 4. svibnja 1991. Atmosfera je bila vesela. Baš kao na raznim seoskim zabavama na Balkanu. Ali na kraju otvorenja izložbe podvukao sam crtu. Zbroj svega što se dogodilo na otvaranju izložbe nije me baš razveselio. U mojim osjetljivim dubinama.

Na otvorenje su između ostalih došli Antonella sa suprugom. Također Mary, Mark i njihova kći, jedna novinarka te Chris s kolegom iz Berlina. Neki galeristov prijatelj je svirao gitaru. A ja sam mislio da je ta ideja bila loša. Tip nije znao svirat gitaru nego je izvađao s njom nešto kao umjetnički performans.

Svi su me, to jest moje radove, hvalili. Ali nitko nije ništa kupio. A meni gorjelo pod petama.

Odjednom smo se bella Antonella i ja pogledali duboko u oči. Kao u filmu. Nešto se čudno dogodilo. Zrakom su frcale nevidljive iskre. Mark i ja smo otišli na tren u restoran “Alt St. Gallen”. Htjeli smo popiti piće. Kad smo se vratili vidjeli smo njegovu ženu Mary kako stoji na nožnim prstima i ljubi pijanog muškarca. Mislio sam, nešto je bilo čudno na kvadrat. U onom onda čistom švicarskom zraku St. Gallena. Mary me pozvala na rođendan kojeg je slavila tjedan dana poslije.

U ondašnjim dnevnim novinama "Die Ostschweiz“, u izdanju od 14. svibnja 1991., novinarka je o mojoj izložbi pod naslovom "Ljubav prema intenzivnosti uljane boje" između ostalog izvještavala sljedeće:

"Nekoliko izloženih radova podsjećaju na njemačke ekspresioniste. Primjerice, je li Franjević na slici u ulju 'Spomenik konju' bio inspiriran Franz Marcom, je li to uopće interpretacija ili je produkt vlastite inspiracije?"

Joooj… takve i slične bedastoće uspoređivanja su me stalno pratile. Od kad sam pohađao Školu primijenjenih umjetnosti. A čak i od prije! Prvo su mi profaći stalno htjeli nakeljiti etikete: plagijator, kradljivac tuđih ideja, mali sitni lažov, blefer bez pokrića… Onda poslije neki novinari, poneki kolega… I nabili mi komplekse od kojih se i danas pokušavam liječiti. Sad najčešće s drugom vrstom pive.

U četvrtak, tjedan dana kasnije, bio sam kod Palića u Arbonu. On je onda tamo službovao kao katolički svećenik. Upoznali smo se u vlaku koji je vozio prema jugu. Kad je u hodniku vagona čuo što sam suputniku rekao o crkvi i vjeri, i jer je vidio moje nadprosječno originalno lice, pomislio je navodno, mogao bih biti čak vođa nekog kulta, neke sekte! Kad mi je to jednom poslije priznao, skoro smo se obojica bacili od smijeha pod stol.

Branko Palić je jednom došao k meni u St. Gallen. S Marinom i Anitom. Zatim smo se svi zajedno odvezli u Trogen. Tamo je radila Marina. Cura fina. Popili smo piće i vratili se. Jer Marina se morala sastati s nekim u St. Gallenu. Nas ostalo troje smo otišli u Arbon gdje smo najprije bili dio sv. mise. Nisam razumio Palićevu propovijed niti njegove molitve. Misa se odvijala na njemačkom. Nakon iste smo otišli do Palićevog frenda, Švicarca po imenu i prezimenu Zeno Beer. Ovaj je živio sam sa suprugom. Kojoj se, jedan od glavnih živaca u leđima, s vremena na vrijeme gnojio. U takvim trenucima je bila, to ne čudi, posebno jadna. 

Poslije svega sam otišao u ondašnji Hrvatski klub u Arbonu. S istim dragim, prijateljske naravi svećenikom. I on je onda, kao i ja sam, volio popiti po koju pivu. U klubu sam upoznao čovjeka moje generacije. Stipe iz Vinkovaca. S vremenom smo se sprijateljili do mjere da je baš on postao mojim vjenčanim kumom. U prvom braku mi. Iz Arbona me odvezao do St. Gallena. Budući da je živio u Wilu, iz Arbona se svakako morao prevesti kroz St. Gallen.

A sad sam opet tu. Gdje se za srebrnu repku navija drugačije. Gdje pritom navodno (a najčešće i stvarno) "nitko nije normalan". Visibabe, šafrani, maslačci, tratinčice, cica-mace i još poneki cvijet, ili drva cvat, nam čine dobro. Aaaa… s odmakom vremena, mi ne čini dobro to da sam propustio uživo događaj dodijele HDLU nagrade za najbolju ovogodišnju izložbu članova istog društva. U tom je kontekstu bila nagrađena Dubravka Lošić. Pohađali smo zajedno slikarski smjer u Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu. Nisam više siguran da li smo se, ili nismo, sreli poslije 2008. Peking. Treći pekinški međunarodni bijenale likovne umjetnosti (3rd BIAB). Ona je zajedno s nekoliko kolegica i kolega zastupala "boje" Hrvatske, a ja sam, neslužbeno, boje Kneževine Lihtenštajn! 

Tu sam dakle… Gdje ne volim slušati podmuklu tutnjavu letećih objekata. Iste sve češće remete mirne noći našeg malog mjesta. A svaki put kad ih čujem dolaze mi k pameti stihovi koje sam naslovio "Zlih frula frekvencije" i čitao na hrvatskom i njemačkom, među ostalim i na trinaestom nastavku poznatog međunarodnog festivala poezije "Printemps des Poetes" u Luxemburgu 2020. Tamo sam (valjda se ne ponavljam opet i ovdje) na poziv austrijskog veleposlanstva u Luksemburgu bio prvi pjesnik koji je na spomenutom festivalu predstavljao Lihtenštajn. 

Evo i stihova:

gladan sam

a kad sam gladan

posebno sam gadan

nezgodan skroz

zvjerkam okolo

tražim žrtvu na nišan

najrađe bih da ista ima četiri noge

stonoga mi dosta

gladan sam

a kad sam gladan

pa mi još prekrižena noga

tu blizu ispod nosa

iz crne cipele

ko u prijašnjoj onoj pjesmi

smrdi

tad mi je jako teško

jako teško

zaustaviti plimu nadolazećih

frkovitih

nebeskih

zlih frula

frekvencije

(nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (24. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (26. dio) >>