Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (23. dio)

Sad sam tu. Gdje ubojice nedjeljom pucaju skoro pa pod prozorom nam. Ubojice životinja. Gdje najradije tradicionalno svršavaju pred kraj godine. Na nečem što su nazvali božićni lov na divlje životinje. Zakonski im je navodno dozvoljeno da ne smiju ubijati u krugu od 300 m do sela! Nit ljude nit životinje! Iako je ovaj sad (stvarni il' potencijalni) ubojica, kad sam u nedjelju vikao na njega, dovikivao da im je dozvoljeno 200 m. Njih dvojica su stajali na susjedovom imanju u visini našeg vrta. Odande se čuo pucanj. Naš vrt je udaljen nekih 10 m ispod stare štale. Najdraži nam "pes dotepenec" je lajao na "bezmozgoviće". Bojao sam se za njega. 

A propos, "dotepenec" kojeg smo udomili u svibnju prošle godine… Jako smo se navikli na njega. Ima neke vrlo zanimljive emotivne "ispade" i "ispade" iskazivanja ljubavi koji su nam više nego simpa.

Ah da, već sam skoro zaboravio da smo "skliznuli" u Novu godinu. Bez pompe i galame.

Za božićne praznike smo se družili s nekoliko članova najbliže obitelji. Oni skroz najbliži mi pak, su ostali daleko od nas. I opet nisu dali od sebe nit glasa.

Završio sam sve slike u prošloj godini koje sam u njoj započeo slikati. Fotografiju jedne od naslikanih sam poslao naručitelju. Ta slika bi trebala biti otisnuta na naslovnici jedne dobre knjige.

A onda, u Švicarskoj, 18. ožujka 1991., sam dobio pismo od američkog konzulata u Zürichu. Pitao sam ih, valjda u očaju, ima li još slobodnog mjesta za mene u Sjedinjenim Državama. U njihovom pismu je stajalo da svoj zahtjev uputim veleposlanstvu u Bernu. Ono je bilo kompetentno za slučajeve mojeg tipa.

Jednog sam dana išao u ured za strance u St. Gallenu. Zamolio sam jednu Srpkinju koja je tamo radila da mi prevede moju kratku pjesmu na njemački. Svakako sam htio objaviti i pjesmu na pozivnici otvaranju prve mi prave samostalne izložbe.

Kod jednog poznanika, fotografa, sam počeo improvizirati izradu okvira za slike. Zabunom sam ispilio previše od prvih dvadeset letvica. Letvice su bile odjednom, i zauvijek, prekratke. Kao ono, u gaćama. Nije me išlo, nisam bio niti malo zadovoljan. Onaj promašaj i fušeraj sam primio vrlo tragično. (I onda vele, "nebuš pil“).

U subotu 23. ožujka sam nazvao Beata i Vreni. Dogovorio sam se s Beatom da ćemo se naći u diskoteci “Remise” u Wilu. Kad sam stigao u Wil, prvo sam otišao u kafić "Cross d'Or". Odmah iza željezničke stanice. Spazio sam Vreni. U krugu njenih prijatelja. Pozdravili smo se. Zatim sam naručio crno vino. Sjeo u kut bara. Ubrzo nakon toga sam čuo nekoga kako govori engleski. Iza mojih leđa. Mlada žena je sjedila sa slično mladim čovjekom za stolom. U njihovoj se blizini igrala djevojčica. Žena je bila djevojčičina majka. Muškarac se na tren udaljio od stola. Žena je ostala sama. S kćeri i pivom. Iskoristio sam situaciju i pitao ju odakle dolazi. Iz Minnesote, Sjedinjene Države. Zvala se Mary. Nedugo nakon što smo započeli razgovor vratio joj se suprug. I rekao u šali da se zove Marković. Ali zvao se zapravo Mark. I bio je “pravi” Švicarac. Rekao mi je da je upoznao Mary za šankom jednog bara u Koreji. Oboje su bili malo pijani. Rekao joj je samo, nakon dosta popite pive:

“Paaaaa, zapravo bismo se mogli vjenčati.”

A onda su na ulici našli nekoga tko je bio kao stvoren da im bude kum. Nazvali su njezine roditelje i kćer od Mary i… "stvar" je bila riješena.

Mark mi je naručio čašu vina. Zatim sam ja naručio rundu.

Amerikanka je rekla da su joj Švicarci bili nekako prvo teški za "provarit". Bila je stalno, kako je rekla, "pod povećalom Švicaraca". Kad je recimo u badiću ležala na zelenoj livadi svog vrta. Držeći u ruci bocu pive. Jer, kasnije će kao profesorica predavati engleski njihovoj djeci… Švicarci su navodno nelako prihvatili i razumjeli njenu sklonost da žeđ gasi pivom. Oboje smo se složili da su Amerikanci (kao i Hrvati - ha! ha!) bili opušteniji od Švicaraca. Švicarci samo proizvode novac, a nažalost imaju malo toga što život čini živahnijim. Mark se nasmiješio. Zato jer smo ga malo, skroz prijateljski, provocirali. Ponekad se slagao s našim kritičkim i duhovitim brbljanjem. Nije bio jedan od onih Švicaraca koji misle da su centar svijeta, vrhunska klasa svoje vrste. Na kraju našeg razgovora smo se također složili da sam malo blesav.

Mary je zapisala svoju adresu i broj telefona na komad papira. Ako propustim noćni vlak za St. Gallen, mogao bih ju nazvati, rekla je. Unatoč ovoj odličnoj ponudi, prespavao sam kod Beata. On nije one večeri bio dobro raspoložen. Ostavila ga je cura. Popio je više pive nego inače. A ja sam se u diskaču opet rasplesao. Kao i uvijek, poprilično divlje. Malo prije kraja partijanja mi je prišla neka tamo mlada ljepotica. Pohvalila me. I moju čagu. Nisam se mogao na brzinu sjetiti što bih pametnije rekao nego, glasom boje Toma Waitsa:

To nije sve u čemu sam dobar."

Ljepotica mi se samo nasmiješila. I otišla u neprozirnu noć. S frendicom koju sam poznavao od prije. Jednom sam s ovom dosta dugo razgovarao i filozofirao. O svemu i svačemu.

Beat je stanovao zajedno s jednim frendom. Kad smo došli k njemu pokazao mi je krevet gdje sam spavao. Pitao sam ga da li možda ima čašu vina i komadić kruha. Imao je. Nakon što me poslužio otišao je spavati. Kad sam pojeo kruh i popio vino našao sam u kutu sobe blizu kreveta zdjelicu s kikirikijem. Jako su mi bili fini. One tvrde, masne kvržice boje svijetle karamele. I s okusom pijeska…

Iduće jutro kad je Beat svratio u sobu gdje sam spavao, srušio se skoro od glasnog smijeha. Jer sam pojeo kikiriki koji je u onoj tamo zdjelici stajao valjda više od deset godina.

Nazvao sam Marka i rekao mu da je sinoć bilo sve u redu. Zahvalio se još jedanput na prijateljskoj ponudi njega i Mary da noćim kod njih. Bio sam uistinu ugodno zatečen s prijateljskim nagonima slučajnih novih poznanika. Mark je rekao da ga svakako pozovem na otvaranje izložbe na koju će rado doći.

A onda sam se vratio u Hrvatsku gdje sam ostao dva tjedna.

A sad sam opet tu. Gdje bih drugdje trebao biti? Možda opet u Vaduzu gdje sam 1994. dizajnirao plakat za 1. konjički turnir sa zapregama. Ili dizajnirao naslovnicu časopisa "Visavis" koji je izlazio u švicarskom Porajnju, u kantonu Graubünden, Kneževini Lihtenštajn, u austrijskoj saveznoj državi Vorarlberg, i u Luxemburgu. Možda u lihtenštajnskom Schaanu gdje sam iste godine vodio našu galeriju!? Te gdje sam 1996. bio jedan od četrnaest autora koji su čitali na 3. lihtenštajnskom književnom proljeću. Naslov događanja: "biti stran". U istom sam mjestu 1997. u lihtenštajnskom TaK kazalištu gdje su mi u ono vrijeme bile izložene slike, čitao moju dvojezičnu poeziju. Publici me predstavio švicarski publicist i dugogodišnji suporter, danas nažalost pokojni Al' Leu iz Züricha Između ostalog je onda rekao da sam "umjetnička ličnost koja zaslužuje pažnju i koja ne samo da raspolaže s velikim umjetničkim potencijalom nego se posebno ističe kao kulturni posrednik."

Iste godine je slijedio i nastup u sklopu Stuttgarskih tjedana knjige u Njemačkoj. Onom sam prigodom dao intervju gospodinu Ivanu Ottu koji je radio kao novinar stranog uredništva pri radiju WDR - (Westdeutschrundfunk). A propos, navodi i citati… Predsjednik HAZU-i u dijaspori sa sjedištem u švicarskom Baselu, pokojni mr. Dragan Hazler mi je početkom 1999. poslao zanimljivu čestitku a koja je u potpunosti bila objavljena u lihtenštajnskom tisku 2. ožujka 1999: "Srdačne čestitke vrlo štovanom gospodinu Vladi Franjeviću, suradniku HAZU-i za njegove izvanredno vrijedne međunarodne uspjehe na području kulture. To potvrđuju priznanja sa izložbi u brojnim evropskim gradovima… Kneževina Lihtenštajn i Republika Hrvatska, isto kao i multikulturna Evropa, su zahvalne čovjeku koji kroz umjetnost širi vrijednosti ljudske časti ovog svijeta.“

E sad… ovi navodi, kao i oni koje ću možda dijeliti s vama kasnije, nisu preformatirani u digitalne točkice s ciljem pokazati vam moje samoljublje. Više od toga je prijenos gole i čiste informacijske činjenice kako su neki vrli međunarodni, kulturni i javni čimbenici u mojim javnim nastupima prepoznavali „određeno nešto“. Na iste čimbenike nisam nikada mogao utjecati ničim osim obojene ili napisane iskrenosti mi. Jer:

a) nisam imao novca da ih potkupim, a i da sam imao, ne bih to nikad činio

b) mi nisu bili tetke, ujaci, strine, bratići nit kumovi

c) se nisam nikad posebno znao, a niti htio, prostituirati.

Ali… malo to sve skupa, a pri kraju, vrijedi…

(nastavit će se)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (22. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (24. dio) >>