Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (22. dio)

Sad sam opet tu. Očekujem treći Božić (svjetlo u nama) za redom, nakon povratka na mile kvadrate rodne grude. Nema dugo sam prelistavao neku dokumentaciju i našao jednu posebnu naslovnicu jednog od ondašnja dva dnevna lista u Kneževini Lihtenštajn. Na naslovnici novina "Liechtensteiner Vaterland", izdanje od 24. prosinca 2001. bila je otisnuta moja slika na kojoj se vide svjetlo, darovi, male jelke, pokloni, spirala, vezovi i vezice, paralele… Ispod toga se nalazi tekst, moja priča, o tome kako sam kao dijete slavio Božić s djedom i bakom na točno ovom mjestu gdje se sad nalazim - u Martincu. Zanimljivo mi se danas prisjetiti čega sam se prije dvadeset i jednu godinu sjetio o vremenu kojeg sam živio prije nekih pedeset godina. Poznati novinar stare škole, Nijemac u Lihtenštajnu, poštovani Henning von Vogelsang je naš razgovor komponirao na slijedeći način - prilog je naslovio sa "Božić: Svjetlo u nama", a ispod se nalazio ovaj tekst: 

Sliku je naslikao Vlado Franjević koji već dugi niz godina živi u Lihtenštajnu, a Božić mu je u potpuno drugačijem sjećanju. Upitan što misli o tome, dočarao je slike iz djetinjstva: 

"...susret, zajednička isprika za sve pogreške, grubosti i boli koje smo jedni drugima nanijeli i trenutni oprost, blistavi optimizam u vjeri. U jedno bolje sutra. Koji će također proći. Ako se ne koncentriramo na stalni i ponovni dolazak."

Tradicija: 

"Na Badnjak smo djed i ja ušli u staju i uzeli naramenicu slame vezanu uzicom. On je slamu unio u kuću, a ja sam nosio svijeću. Baka je otvorila vrata. Ušli smo u neosvijetljen prostor koji je u isto vrijeme bio kuhinja i blagovaonica i spavaća soba djeda i bake. Djed je spustio slamu na zemljani pod, a ja sam sjeo na nju. Baka nam je dala zdjelicu s debelim kuhanim grahom. Djed i ja smo uzimali grah iz zdjelice i bacali ga po podu, skupljali ga opet i željeli kući u koju smo došli kao čestitari sve najbolje u idućoj godini u odnosu na dobar rod i sjetvu i množenje domaćih korisnih životinja. Zatim smo pojeli onaj grah (ili kasnijih godina, bombone umjesto graha). Djed je zatim svezao naramenicu slame za nogu stola. Nakon te ceremonije smo sjeli za stol koji je bio ukrašen na poseban način. Ispod ručno rađenog i našivenog stolnjaka su se nalazila zrna pšenice, kukuruza, raži, zobi. Na stolu se nalazila najbogatija i najbolja hrana koju je onog časa kuća imala. Na jednom kutu stola se nalazila pletena košarica, a u njoj žitarice. Na žitaricama se nalazio od bake pripravljen i pečen mali okrugli božićni kruh. Na kruhu svijeća u drvenom svijećnjaku.“ 

Kontemplativno zamišljen Vlado zaključuje: 

"Vrijeme Božića me opet odvodi u moje čarobno šareno djetinjstvo, u tu izgubljenu idilu. U isto vrijeme me podsjeća na jednostavnu, sa zemljom povezanom, egzistenciju. Posebno tihe noći, jedan jedini putnik kroči selskim putevima. Prema svjetlu i toplini. Prema toplini svjetla koje se nalazi u svakom putniku od nas. Samo, jedva da ju još osjećamo. Toplinu svjetla. Svjetlost noći…"

A sad sam opet tu. Gdje ponekad koristim priliku sastati se s dragim ljudima koje već uistinu dugo nisam vidio. Kao danas 67-godišnjeg bivšeg mi susjeda iz Martinca. Preziva se kao i moj pokojni djed. Imao je mlađeg brata. Umro je. Taj me brat, koji je imao rođendan dan ranije nego moja baka i ja, vozio jedne ljetne nedjelje kao klinca na biciklu bez kočnica. Niz dugi brijeg. Sjedio sam na štangi bicikla. U zadnjem zavoju smo pali na asfalt. Ja slomio lijevu nogu. Kosti su mi kroz kožu izašle van. Kad sam, ne znajući da mi je noga slomljena, stao na nju. Isti čovjek je suodgovoran da sam kao klinac zavolio školu. Odveo me jednog dana u nju. Imao sam možda niti šest godina. Jako mi se svidjelo druženje s drugom djecom koja su dobivala "na poklon" znanje sustava i sistema. Ne sjećam se više točno kada im je umro otac. Toj braći. Smrzao se jedne zimske noći. U staroj kući koja sad pripada nama. Što se sjećam je, moj djed ga je našao mrtvog. A ja sam bio s djedom. Ne znam jesam li već išao u školu ili ne. I još se sjećam da sam čovječju mrtvu glavu držao u rukama i da su uši one glave bile jako, jako hladne. Sjećam se tragova borbe pokojnika sa smrću. Tragove u zemljanom podu kuće. Ta je zemlja danas izrovana od raznih životinjica. Čekali smo doktora Vujčića iz Čazme da dođe obducirati mrtvaca. S njegovom sam kćerkom išao nekoliko godina u isti razred. Njegovom sam sinu koji je studirao veterinu napravio naslovnicu knjige a koja je bila njegov diplomski rad. 

Moj vrlo dragi bivši susjed živi nedaleko Donjeg Miholjca. Svoju ženu koja mu je rodila dvoje djece i dalje zove riđovka. Ona se tome, nakon desetljeća turbulentnog zajedničkog života s Bradom, i dalje smije. Brada mi je, kad sam bio malo stariji pubertetlija, poklonio jednu posebnu vrstu jakne. Komandosicu. Tzv. amerikanku. Takvu uistinu nije onda imao nitko drugi u ovom dijelu Hrvatske! Bila mi je koji broj veća, ali rijetko sam se od nje odvajao. Bio sam faca na svim seoskim zabavama! I posebno kad sam se vozio na posuđenom Tomosu od jednog drugog mi dragog frenda iz sela Milaševac kraj Čazme. Vozio sam se alanford-grunfovskim stilom cijelih 30-40 km/h. Duga se jakna vitlala oko mene. Dugu mi mrkvasto-riđu kovrčavu kosu češljala pozitivna energija negativnog strujanja vjetra. Na nos sam stavio "lenonice" bez stakla, ali s kožnim štitnicima sa strane. Naočale sam kupio negdje na zagrebačkom Hreliću. 

Brada danas ima, zahvaljujući riđovki i uz blagoslov najviše svemirske sile, dvoje djece i dvoje unučadi. Također predivnu kobilu Zoru i bezimenog i bezrogog jarca. Njih dvoje, zajedno sa šestero maca, borave i druguju na velikom komadu zemlje u drugom selu. Brada ih posjećuje svakodnevno i nosi im hranu. 

Bilo nam je baš lijepo s njim i onim malim izabranim životinjskim carstvom. Frendu mi, generaciji iz Martinca i meni koji smo se dopeljali do Brade u frendovom autu. Brada se iskreno veselio susretu. Na kraju krajeva, dobro je moguće da nismo ostavili loš dojam kod njegove naj-simpa riđovke. 

Izmijenili smo darove i obećali si ponovno druženje u proljeće. 

A sad… sad neka bude svjetlo! 

Svjetlo mira, dobrote i ljubavi u nama!

U srcima svih ljudi dobre volje.

Vjerujem da ih ima jako, jako puno.

Baš takvih ljudi.

Tu u neposrednoj blizini svakog od nas ponaosob.  

I iza susjednih vrata iste zgrade. 

Svejedno da li na petom il sedamnaestom katu.

U primarnoj ili "slučajnoj" obitelji. 

U straćarama na rubu sela i gradova. 

Svjetlo koje rastapa led začahurenih srdaca.

Amen.

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (21. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (23. dio) >>