Sad sam tu. Gdje nedjeljom pijem ponekad postup. Pokušavajući (pre)priča(va)ti i pisati priče. Na način da iste budu čitateljima dovoljno zanimljive. Nije to baš lako. Usprkos tome, ne pada mi na pamet da za to "zovem u pomoć" tzv. UI!
Ovo je uglavnom vrijeme tišine i sivoće. To uglavnom dosađuje lavicama i lavovima. Ali čini im i dobro. Baš takva stanja pomažu skupljati snagu i kvalitetnije selektirati redosljed važnosti trenutka.
U zadnje sam vrijeme opet dosta slikao. S koloritom koji odaje na van kakvu takvu još snagu i pokretljivost autora. Minimaksimalističke morbidalije? Moguće, moguće… Završio sam neke radove na kojima sam počeo raditi čak prije nekoliko godina! To je posebna vrsta "avanture". I nikako lagan čin mentalnog zadovoljenja.
A onda… Nakon povratka iz Hrvatske u Švicarsku sam otišao ravno u Wil. U dragu mi diskoteku "Remise". (Čitati prvo molim prijašnje nastavke kako bi se moglo uči u ovaj dio priče). Na baru sam upoznao prelijepu Jasmine. Boja kože i kosa su joj bile tamne i sjajne. U ruci je držala čašu crnog vina. Poljubio sam joj obraze. Ona je poljubila moje. Tri puta. Kako švicarski i srpski običaji nalažu. Mi Hrvati to činimo dvaput. Ili četiri puta. Kad se "ispričavamo" jer nam se izmaklo Hrvaticu ili Hrvata poljubiti i treći put. Uslijed švicarskog običaja. U Švicarskoj.
Pitao sam Jasmine za Beata. Nitko ga nije vidio one večeri. Nedugo zatim je stigao njegov cimer. Rekao je da mogu ponovno ostati kod njih. Nakon te ponude sam se odmah osjećao bolje. I otišao plesati. One je večeri u “Remise” bio koncert. Drugi bend koji je nastupio je bio tehnički vrlo dobar. Kao rokeri su se ponašali baš dobro nekak. Drsko i divlje. Dali su uistinu sve od sebe. Poistovjetio sam se s bučnim tonovima i rifovima. Malo, malo pa opet mi je netko dodao piće. Kao u najbolja vremena na seoskim zabavama kraj Čazme. Osjećao sam se kao da lebdim.
Sljedećeg sam jutra jeo kod Beata i cimera mu. Pa sviruckao na gitari. Onoliko dobro koliko sam mogao i znao. Napokon sam otišao doma u St. Gallen. Jesam li napisao "doma"? Samo je najčrnji rogati neljud znao gdje je u onom trenutku bio moj dom. Možda stvarno nigdje!? Ili bilo gdje…
Nekoliko dana kasnije sam upoznao Therrya, jednog Francuza. Bio je kuhar u restoranu “Marktplatz”. Upoznali smo se u obližnjem baru. Nemam pojma zašto ali lagao sam da nemam novaca za pivu. Tako je on platio jednu pa drugu pivu. Decilitar vina. Dva decilitra. Vino je bilo kiselo. Piva gorka. Baš me briga, živio sam "slatko" od života. Ni dan danas ne znam zašto nisam zaustavio ono "nalokavanje". Možda sam se zbog nečega trebao kazniti? Jesam li zaista bio na neke vrste sado-mazo tripu?
Konačno sam shvatio što me zbunjivalo i zašto sam počeo mrštiti obrve. Zbog dvije tamne dobro oformljene mliječne žlijezde. One super organe sam relativno dobro vidio. Ispod bijele tanke košulje. S druge strane pulta. Gospodarica žlijezda je bila mulatkinja čiji je barem jedan od predaka bio Azijat. Nije nikad bio dobar znak, kad sam se onako mrštio. I pijano se cerekajući. Nije baš za pohvalu, ali da, više puta su mi se događale nezgodancije zbog moje neuravnoteženosti i tuđih žlijezda.
Otišli smo. Thierry i ja. Promijenili restoran. Prvo smo otišli u legendarni bar “Engel”. Zatim u pivnicu “Alt St. Gallen”. Thierry se na kraju morao vratiti na posao. Ne želim znati što je i kako kuhao.
I onda, kao da je već spomenuta nezgodancija bila potpuno isprogramirana… Baš u onakvom sam stanju morao sastati Antonellu i njenog muža. Pozvao sam ih i platio piće. A Thierryju sam rekao da nemam novca. Jao! Kud će mi duša!?Zatim sam, ne vladajući stvarnim stanjem situacije, pozvao njih dvoje sa malim im sinom na klopu kod majke mi. Iako nisam znao hoćemo li uopće imati sami što za jesti!?
Bella Antonella je morala ići negdje drugdje, i nije mogla išla s nama. Mi, muški, smo utažili na kraju glad. A "jer vrag nikad ne spava" (kako je moja baka uvijek tvrdila), bili smo uvjerenja da nema dovoljno pive. A da nismo još utažili veliku žeđ. Zato smo otišli u Johnov i Antonellin stan. On je usput kupio četiri boce pive.
Nije dobra stvar biti nesposoban prepoznati na vrijeme granicu. Ali to uvijek saznaš tek kasnije. Ponekad mnogo kasnije. A nerijetko i… puno prekasno!
Jedne sam subote upoznao Mounira, rođenog Tunižanina. Naravno, govorio je arapski. I perfektni švicarsko-njemački te francuski jezik. Mi smo se sporazumijevali pak na engleskom. Bio je urar. Svoju je radnju zvao "klinikom za popravljanje satova". Osim toga, podučavao je muziciranje na kongama i bongosima. Također je češće nastupao s različitim glazbenicima. Živio je u susjedstvu moje majke. U klubu "Africa" me upoznao sa Sergiom. Portugalac rođen u Mozambiku čija je supruga bila Portugalka rođena u Angoli. Slijedom zanimljivog prijateljevanja sam kasnije postao krsni kum njihovog prvog djeteta. Sin. O tom nešto više u nekom od kasnijih nastavaka ovog pripovijedanja.
Mounir je večerao u pubu “Klosterhof”. Sjeo sam do njega. Kupio nam pive. Švicarac, a Tunižanin, je uistinu bio vrlo draga, uvijek prijateljski raspoložena osoba. Popravio mi je sat kojeg nitko osim njega ne bi popravio. Jer isti nije vrijedilo ništa. Bilo bi jeftinije kupiti novi. Ovaj Švicarac a Tunižanin za njegovu stručnu intervenciju nije tražio niti franak. A čak sam smjeo objesiti plakat za svoju izložbu. U izlogu njegove radionice. Zar sve to nije bilo vrijedno popiti koju pivu? I neobaveznog razgovora. Mounir je prvo tvrdio da je jako umoran i da one noći želi rano leći. Ali to mu nije uspjelo. Otišli smo zajedno u klub „Africa“! Isti je onda egzistirao tek prva tri mjeseca. Na vratima me Mounir upoznao s Augustinom i Mohamedom. Mohamed je bio jedan od šefova kluba. Unutra sam upoznao i Švicarce Edija, Filipa i Klaudiju.
Mounir je najedanput nekuda otišao sa svojim prijateljima. Malo kasnije vratili su se i donijeli razne afro-udaraljke. Taj Švicarac - Tunižanin je uistinu pravi majstor udaraljki. Uživao sam… Sve dok nas neki njegov frend nije odvezao doma. Kasno u noć…
A sad sam opet tu. Uglavnom u kreativnom, ili općem, neredu. A i gdje bih sad trebao biti? Možda u srpskom Nišu? Tamo nisam nikad bio. Ali tamo su mi 2003. bile izložene grafike malog formata. Imam katalog koji tome svjedoči. Možda da sam u njemačkom Stuttgartu kao 1997. kad sam kao član Interesne zajednice njemačkih autora (IGdA) čitao u okviru stuttgartskog tjedna knjige!? Iste sam godine čitao moju poeziju na hrvatskom i njemačkom i u okviru glavne godišnje skupštine spomenute zajednice. U zgradi općinskog vijeća njemačkog grada Friedberg. Dvije godine kasnije sam na poziv Saše Meršinjaka čitao na tribini "Jutro poezije" u Zagrebu. O ovom su informirali lihtenštajnski informativni mediji.
Živim za sad i ovdje. Ali priznajem, živim vrlo rado i uspomene, sjećanja na dobre dane. Uspomene na manje ili skroz velike svjetske pozornice na kojima sam imao čast biti prisutan. Pa čak i slavljen. Točno onakvim kakvim sam se prezentirao međunarodnoj javnosti. Navodno, vrlo rijetko kao budala i neznalica…
(Nastavit će se…)
