Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (21. dio)

Sad sam opet tu. Ponekad mi se čini, na mjestu gdje sam udaljen od svih nesreća ovog svijeta. Često pripadam onim bićima koja budu ispunjena svjesnošću kako je za sreću potrebno malo. Ili samo dvoje. Jer sam čovjek-amplituda, poslije osjećaja sreće i uravnoteženosti događaju mi se padovi u ponore i tamne krugove. Letim pa padam da bih letio… dakle… jesam! 

Prošle smo subote "čoporativno" slikali. HVIDRA Bjelovarsko-bilogorske županije organizirala je već tradicionalnu jednodnevnu likovnu koloniju kod frenda nam, akademskog slikara i galeriste Franje Matešina. U selu Bojana. Bojanu i Martinac dijeli šuma Pijesak. Kad sam bio mali, na rubu šume Pijesak, ovdje u Martincu, je ponosno stajao Forjanov hrast. Neki su pričali da je isti bilo najveće i najdeblje drvo svoje vrste na području cijele Moslavačke gore. 

U Bojani me, uslijed slikarskog procesa, zarobio na kratko frend, rođeni Bojanac i bivši saborski zastupnik i gradonačelnik Čazme, Stanko Grčić. Kao "zarobljenika" me otpeljao direktno u podrum kuće u kojoj je odrastao. Probao sam u kratko vrijeme rose i dva bijela vina. Na brž-bolje i drž-nedaj principu. Jedva sam završio sliku. 

A onda u St. Gallenu me galerist Francesco pitao želim li prodati svoje radove ili izazvati skandal. Upozorio me:

"Ako želiš raditi i izlagati revolucionarne, skandalozne slike, onda moraš pronaći drugi izložbeni prostor."

Zanimao ga je novac. Zato je rekao:

"Ako razmišljaš o prodaji slika, onda možemo zajedno nešto napraviti. Ono što slikaš, osim nekoliko problematičnih tema, može se prodati. Barem se tome nadam."

Ubrzo nakon toga u gostionicu je ušao Oliver. Tulio je na didgeridoou. Izazivanjem onih tonova dočarao nam je australske prerije i cviljenje pustinjskih divljih pasa, strujanja pješčanog vjetra i domorodce s drugog kraja svijeta. Jako se trudio objasniti mi značenje svoje tugaljive rike na onom šupljem komadu drveta.

Poslije sam otišao u restoran “Hörnli”. Tamo sam se trebao naći s Rogerom. Nakon možda deset minuta nakon što sam ušao u gostionicu, pojavio se i on. Naručio je neku irsku pivu. Sat kasnije smo promijenili gostionicu. Ne znam da li ista i danas postoji. Onda se zvala "Stari St. Gallen". Roger je tamo pozdravio neke svoje prijatelje. S njima zajedno smo nastavili piti. Pa se vratili u “Hörnli” oko 22.00 sata gdje su nas po dogovoru čekali Max i Vreni. Nisu sjedili sami za stolom nego s nekoliko, po meni, čudnih lica. Od pogleda onih tipova osjetio sam mučninu u želucu. Možda su fašisti!? Pomislio sam ugledavši ih. 

Sutradan sam, u subotu, otišao na otvorenje jedne izložbe. Izlagao je neki lik kojem sam zaboravio ime i prezime. Bio sam prvi gost. Odmah upoznao autora izloženih radova. Kad smo se upoznavali njuškala su me dva irska setera. Psi od galerista. Ponuđena mi je piva. Prihvatio sam ju uljudno. Pristizati su po malo i ostali gosti. Upoznao sam Evu. Bila je u "nekakvom" odnosu s galeristom, a nisam znao točno kakvom. Ne sjećam se više tko mi je to one večeri rekao i zašto sam uopće morao saznati da je galerist bio na Evu jako ljubomoran. I svako malo ju je zbog tog udarao. Mogao bih se zakleti da sam baš to čuo. Zli jezici su pričali i da ju je jednom izbacio iz bolničke sobe. Kroz prozor. Bila je tamo kako bi se oporavila od njegovih batina. Eva im je rodila sina. Nemam pojma kako je završila ova Shakespeareiada. A i bolje da nemam…

Nakon piva smo pili vino. O umjetnosti koja se tamo prikazivala ne želim ništa reći. Nisam dovoljno kompetentan. To je ponekad dobar izgovor. Ne biti kompetentan! Francesco i ja smo dogovorili termin za izložbu. Trebala je biti održana prve subote u svibnju 1991. godine. Također smo se dogovorili da će moje pjesme biti recitirane u nekom trenutku izložbe. Morao sam prevesti stihove s engleskog na korektan njemački. Francesco je znao tko bi to dobro napravio. Moje slike su mu se jako sviđale. Tako mi je rekao moj novi poznanik a koji je dugo poznavao galeristu. Onom onda novom poznaniku se svidjela moja pjevna pjesma “Mirabel”. Ista ga je stilom, značenjem i simbolima podsjetila navodno na pjesme Leonharda Cohena. Ti norca… kakav kompliment!

Dana 18. veljače 1991. sam dobio kasetu od Mikea iz Engleske. Snimio mi je opet dio njegove kolekcije ploča. Ja sam njemu poslao na poklon grafiku “Mali morski konjić”.

Stiglo je pismo iz La Chaux-de-Fonds. Gospodin Hughes Wulser je bio na poziciji koja se na francuskom zove "Délegé aux affaires culturelles". Izrazio je želju da održim tamo izložbu. Pisao je na engleskom:

"Hvala na pismu. Imamo ateljee koji egzistiraju ali ne za izložbe. Odredišta su kreacije na licu mjesta i umjetnici žive u ateljeima tri ili više mjeseci. Atelje I je slobodan u listopadu, studenom i prosincu 1991. Atelje II (bez hrane i mogućnosti noćenja) je slobodan od travnja do prosinca 1991. Možete telefonirati u moj ured ako ste zainteresirani ili ako možete doći u La-Chaux-de-Fonds. Oprostite na mom engleskom. Nisam ga prakticirao od završene škole (prije trinaest godina).“

22. veljače sam pokušao kontaktirati ga. Nisam uspio. Otišao sam k Evi. Ne zbog toga jer nisam uspio kontaktirati Wulsera. Nego zato jer mi je trebala nekakva pila da napravim kakve takve okvire za slike koje ću izložiti.

16. ožujka 1991. sam bio na otvorenju nove izložbe kod Francesca. Atmosfera na otvorenju izložbe je bila vrlo vesela. Muzicirali su dečki iz Češke ili Slovačke. Ne znam više točno. Četiri violine, bas i klarinet. Baš su bili na turneji po Švicarskoj. Bio sam očaran njihovom muzičkom virtualnošću. 

Iste večeri sam upoznao jednu jako zgodnu i simpa ženu. Pričali smo svašta. Samo ne o seksu. A, ako se dobro sjećam, to je uglavnom bilo jedino o čemu sam stvarno želio razgovarati. Čuj ovo: o tome razgovarati! Jao… Moj engleski je ponekad bio tečan i ne posebno loš. Ima dana kad je čovjek stvarno inspiriran. Mnogo toga se tad otkotrlja niz jezik. Ljepotica je bila u društvu nekoliko žena i muškaraca. Nisam znao u kakvim su svi oni međusobnim odnosima bili. I nisam imao hrabrosti ju to pitati. 

Možda sam baš zato eto opet tu. Gdje nastavljam krčenje zarasle i široke živice i uređujem okoliš po mjeri apstraktnog kreativca ovog tipa. U tačke stavim motornu pilu, "karnister" s mešung-benzinom, nađak (kako bi rekao za malu sjekiru moj pokojni djed - nit ustaša, nit partizan), zatim vile, radne rukavice i barem dvije pive. Ono… neka se nađe… nikad se ne zna da li će možda navratit kakav žedni krivolovac. A ja domaćin. U živici… bez ičega za ponuditi "gosta"… Ne može! Otkotrljam tačke niz brdo… Počnem rušiti drveće. Male ptice počnu me oblijetati i slijetati u živicu i žbunje. Opomenule me. Počeo sam im rušiti dom i skrovište. Popio sam obadvije pive skoro pa na eks i vratio se natrag. 

Bili smo u Zagrebu. Kćer supruge mi je onog jednog vikenda imala nastup na Trešnjevci. Čitala je po prvi puta u javnosti vlastite stihove. Dan prije je na njezinoj radionici kratko sudjelovala i jedna od kandidatkinja za predsjednicu. Na nezgodu se to sve vremenski poklopilo s nastupom najmlađe mi rođake u Lisinskom. Ista je, s drugim vrlim Mikrofončićima, nastupala u pjevačkom zboru. Odnijeli su prvu nagradu. Skoro u isto vrijeme je na YouTube-u objavljena pjesma "Božićno pismo" u kojem rođaka Maša pjeva zajedno s frendicom Majom… i još jednom curicom. 

Već sam mislio da ih nema… ali, neki ljudi ipak primijete nesebično zalaganje, trud i kreativnu, jako skromnu mi muku. To je dakle ta nagrada. Preko frejsare mi se javila 77-godišnjakinja iz Bjelovara… a rodom iz susjednog sela. Na youtube-u je našla i pogledala jedan od mojih video priloga u kojem intervjuiranjem suseljana promoviram umiruće nam selo i pokušavam održati sjećanje na prijašnji bogat život u istom. U zanosu i sentimentima je među ostalim pisala: 

„Ma joooj… predivno! Poslije ću opet gledati. Bog vam dao sreće i zdravlja što ste sve ovo zabilježili. Žao mi je što u mojem rodnom selu nitko nije krenuo tim putem. Bilo bi divno.“ 

Eto… energija ne može biti izgubljena. Vraća nam se uvijek. Bez obzira u kojem točno obliku, u koje vrijeme, od koga i s koje strane. I bez da li je pozitivnog il negativnog predznaka. To će reći, trudimo se slati koliko je god moguće pozitivu, dobre vibre, nesebičnost, ljubav… Bit će sve u redu! 

(nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (20. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (22. dio) >>