Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (18. dio)

Sad sam opet tu. Češkam se samo gdje me svrbi. Ne zanima me što sve i zašto ima moj susjed. To me nikada nit prije nije zanimalo. I nikada nikome nisam bio jalan zbog njegovog ili njezinog materijalnog imanja. Nije uvijek lako imati materijalna dobra. Velika je to odgovornost. Pogotovo ako si do istih došao na tko zna kakav način. Ne sjećam se da sam ikada ikome postavljao pitanja koliko zarađuje, kolika mu je plaća i kud ju troši. Ako mi se to uopće izmaklo pitati, izmaklo mi se jako, jako rijetko. 

Nakon dosta vremena sam se u metropoli vozio u tramvaju. Od Studentskog grada u Dubravi do Kvatrića. Tamo sam vidio da je i restoran "Dva goluba" propao. Baš u njemu smo imali ručak poslije vjenčanja. Moja naj Zagorka i ja. Iz trama sam izašao jer me počela po malo hvatati depra. U mojoj neposrednoj blizini su se "parkirali" trojica, vjerujem, od mene nešto starija muškarca. Rekao bih točnije, jedan je svakako stariji, za ostalu dvojicu nisam siguran. Teme su bile bivši i današnji gradonačelnik, vozni (ne)red gradskog prijevoza, Tito i nadanje da ovaj uskrsne. I koješta još u tom stilu "na kamaru". Jedan od trojice i nakon šestog pokušaja dobivanja mirovine nije istu dobio. A borio se navodno za ovu državu. Gospoda su djelomično bila glasna. A i psovalo se. Odjedanput čujem glas nekog muškarca tik iza mojih leđa. Prekorio ih je riječima:

"Htjeli bi da vam bude bolje, a psujete Boga. Sram vas bilo!"

Kako je došao tako se naglo i povukao. Komentar jednog od trojice je bio:

"Čuj ovog. Znam ga ja. To je onaj koji stalno sjedi ispred Crkve i prosi milostinju."

U glavi mi je zujalo. Jer i vožnja tramvajem je neka vrsta "ringišpila".

Dan je bio baš po mjeri za šetnje zaljubljenih šetača. 

A onda… u švicarskom Wilu… (čitaj prošli nastavak).

Dan kasnije nakon tulumarenja bilo mi je loše. Jedva sam se ustao oko 16.00 sati. Sila gravitacije povukla me prema tlu. Zbog konzumacije alkohola. Bio sam užasnut. Vidio sam kroz prozor, pao je snijeg. Ova me spoznaja učinila još depresivnijim. Sve je opet bilo nesuvislo. A to je graničilo s tragikomedijom. Istuširao sam se, pa jeo. No niti nakon toga se nisam osjećao puno bolje.

Kad sam se opraštao, Vreni me poljubila u obraze. Ja sam njoj uzvratio istom mjerom. Max me ispratio do željezničke stanice. Dok smo čekali vlak još smo imali vremena popiti pivo. Čovječe, to je bilo sramotno i neukusno! Što sam radio svom slomljenom tijelu. "Klin se klinom izbija" metodom.

Nekoliko tamo prisutnih slučajnih prolaznika me pozdravilo. I prijateljski mi se nacerilo. Prvo sam ostao bez riječi i pomislio što im je? Tada sam počeo razumijevati. S njima je sve bilo u redu. Ali ne sa mnom. To su bili ljudi koje sam upoznao prethodne noći. A samo dan kasnije ih više nisam prepoznavao. Ta mi spoznaja nije niti malo pomogla.

 

Stigao sam na glavni kolodvor St. Gallena. Zajedno s gustim snježnim pahuljama. Kretao sam se prema stanu. Trotoarom punog snježnog pokrivača. Nosio sam fascikl ispod ruke. Imao sam određenih problema s pomicanjem nogu. Ne samo zbog povremenog odsklizavanja stopala.

Isprva nisam vidio nikoga ispred sebe. I nikoga iza mene. Onda sam odjednom ispred sebe ugledao tamnu siluetu. Ispod kišobrana. Kretala se ispred mene u istom smjeru. Požurio sam. Skoro joj se unio u lice ispod kišobrana. Ispod kišobrana sam samo čuo jedno milozvučno "hoi", liti: "bok". Vidio sam ispod kišobrana krasno lice i njegov prekrasni osmijeh. To je bio dar. Jedva sam uspio završiti jednostavnu i vrlo kratku rečenicu:

"Hi honey, how are you?"

Nisam čuo odgovor. Možda je pitanje bilo previše jednostavno? Preglupo? Ili previše engleski? Kišobran se nastavio kretati ravnomjernim ritmom. Draga, tamna silueta se požurila. Možda joj je bilo neugodno? Možda sam ju uplašio? Trznuo sam se kao ranjeni ždrijebac. Tek crveno svjetlo semafora mi je pomoglo da uhvatim korak s onom lijepom mladom ženom. Prešli smo ulicu. Preko crvenog. Boje nam više nisu bile važne. S druge strane ulice mi je odala njeno ime. Rekao sam joj svoje. To je sve. Užasno sve. Karin je otišla u noć koja je za mene bila duboko nepovratna. Nisam imao snage zamoliti otpratiti ju do njezinog stana. A i šta bih s njom onda u njezinom stanu!? Na temelju našeg slučajnog susreta nastala je pjesma. Jedna od lošijih. Dok sam pak pisao one stihove, sjetio sam se jedne druge zgodne žene koja mi je pred nekoliko, sad već, desetljeća, u Zagrebu rekla:

“Samo me trebaš kao inspiraciju. Za tvoje slike ili tekstove. Ne želim više biti tvoja inspiracija.”

Pljus! Od onog trena pa sve do kraja vjekova je nestala iz horizonta mi.

Žena koja je odlučila prestati biti mojom inspiracijom je, čini mi se, studirala medicinu. Susreli smo se prvi put u jednoj diskoteci našeg malo većeg od skroz malog mista. Bila je jako načitana i zaljubljena u francusku literaturu. Prevađala je tekstove s francuskog i na francuski. Za neke tamo potrebe njezine starije sestre. Iako je na van djelovala kao da ju se ne smije dotaknuti, jer će se, ako ju se dotakne, rasplinuti u ništa, zamolio sam ju za ples. Kratko nakon što smo počeli plesati upitao sam ju, glumeći hladnokrvnost i coolera:

Hoćeš da se ljubimo?"

(Hm da, ima ona jedna stvar od "Parnog valjka" u kojoj se, među ostalim, pjevaju stihovi: "koja sam ja budala")

U biti sam očekivao nešto drugo. No čuo sam:

"Ovdje ili negdje drugdje?"

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (17. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (19. dio) >>