Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (14. dio)

Sad sam opet tu. Uglavnom uživam u mirisu vlastitog znoja. Ove ljetne topline su mi aktivirale žlijezde znojnice kao rijetko do sad i time pomogle iscijediti mnoge otrove koje sam unašao u se. Odlazim dvaput ili tri puta tjedno u Čazmu ili Bjelovar nabaviti kojekakve potrepštine. Budem na kratko ponekad i u Zagrebu. Kakve sam sreće usput uvijek "naletim" na pajdaše i poznanike. Častimo se pritom uzajamno, ne mogu reć da ne… Častimo se pričama, prepričavanjima i pićima. Bilo je i skromnih rodbinskih druženja. Kod njih i kod nas. Za masovna javna druženja, galamu, viku, ciku i buku smo čini mi se već pre-vremešni. Tko bi rekao da se to i meni može dogoditi!? 

Netko je opet debelo lagao. S predumišljajem. Na moju adresu. Netko tko ne misli dobro odnosima dugogodišnje frendice, njezine velike i s moje strane uvijek cijenjene obitelji, i mene. Ljudi su slabi. S njihovim slabostima ne želim više ništa imat.

Od rumunjskog kolege sam bio pozvan sudjelovati na dvadesetom, u onom dijelu svijeta poznatom, bijenalu umjetnosti. U Bangladešu! Naslikao sam nove slike. A onda su tamo počeli veliki i krvavi politički nemiri. Spomenuti kolega je dio tima međunarodnog žirija. Htio je da u Bangladešu neslužbeno zastupam boje Lihtenštajna. Jer ja to mogu i smijem…

Konačno sam počeo slikati sliku koja bi trebala biti otisnuta na naslovnici jedne vrlo, vrlo zanimljive knjige. Ista će biti publicirana i na veliko predstavljena u Hrvatskoj. Poziv da sudjelujem u tom i takvom projektu mi je bila čast i ne malo priznanje.

Dr. Kurt Weiss, bivši intendant "nacionalnog" kazališta u Lihtenštajnu (Theater am Kirchplatz), nikad ne zaboravlja poslati mi dobre želje za rođendan. Tako je bilo i malo prije. S čestitkom mi uvijek stižu i njegova najnovija, najaktualnija kratka štiva. Sve to me komplimentira. 

Misaoni i vremenski skok natrag u Englesku (molim čitati kolumnu od početka).

Nigel je prvi platio pivu u onoj birtiji engleskog tipa. Zatim mladić koji je u međuvremenu došao sa svojim društvom. Pa neki brkati muškarac. Na kraju sam jednu rundu platio i ja. Nakon već dosta piva u želucima i alkohola u krvi smo se vratili kući. Kad smo došli do mjesta u kojem sam bio gost, osjetio sam se slobodnim pozvati Nigela unutra. Teorijski je bilo moguće da takva moja odluka povrijediti vlasnika kuće. Ali sve je bilo u redu.

Budući da je Nigel istraživač okoliša, ekolog ili tako nešto, pitao me da li imamo ekoloških problema. U ondašnjoj Jugoslaviji. Odgovorio sam mu polupripit:

“Ne. Što ti pada na pamet? Kakvi problemi s ekologijom? Nema tih problema. Imamo neke druge probleme koji ovom svijetu možda još i nisu poznati. Ali ekologija? Istraživanje okoliša? Kakvo bi to istraživanje trebalo biti? Ah… ne želim više slušati niti govoriti o tome.”

Vlasnik kuće, Doug Bevan je u isto vrijeme sjedio u susjednoj sobi. Gledao je TV pa zaspao. Supruge mu opet nije bilo kod kuće. Bila je negdje navodno na zabavi. Baš me briga kakvoj. Odjednom su u kuću uletjele tri žene. Sestra, Julie i netko koga do onda nisam poznavao. 

Sestra je priznala da je pomalo ljubomorna. A u isto je vrijeme bila skoro pa sretna zbog mene. Jer sam brzo i lako dolazio u kontakt s novim ljudima.

Jedne subote smo se ona i ja odvezli u Oxford. Autobusom. Prvo smo otišli u arheološki muzej. Tu smo zbunili kustosa s nekoliko pitanja. Ista nisu imala nikakve veze s temom muzeja. Bolovao sam od padanja tko zna kakvih sve ideja na pamet mi. Onaj put se radilo o tome da sam mislio da bi bilo dobro ići u neku školu u Engleskoj! Možda u visoku umjetničku školu!? Takve ideje su onda graničile ili s nekom vrstom hrabrosti ili totalnom glupošću. Nisam znao govoriti engleski niti iz bliza kako bi za školovanje trebao znati, nisam imao novaca i bilo mi je dopušteno ostati u Engleskoj ukupno samo šest mjeseci. Ali eto, važno je bilo imati ideju… I s njom ako je moguće "u prolazu" maltretirati "slučajne" ljude. Da, i takve osobine su me uvijek krasile. Kustos nije imao pojma što mi odgovoriti. I u kojem smjeru mi je dalje krenut.

Nakon te kratke epizode smo sisterica i ja prestrašili mladića koji je sjedio u kutu jednog prolaza u muzeju. Zbunili smo ga istim pitanjem kojeg smo postavili kustosu muzeja. Ovaj nije znao ništa više od spomenutog. Za kaznu smo ga "pokupili" s nama i zajedno otišli u pub "Bulldog". Preko puta muzeja. Popili smo nekoliko Guinness piva s onim ljubaznim mladićem. Zvao se navodno Tom. Odjednom smo svi skupa postali vrlo raspoloženi. A Tom je malo, malo pa opet imao potrebu ponavljati: "Luda ​​sestra, ludi brat!“

Zatim se sjetio reći da njegov brat studira umjetnost u Leedsu. On je studirao dizajn. Dao mi je bratovu adresu. Možda bi mi on mogao pomoći, rekao je. Pomislio sam, nitko i ništa mi više ne može pomoći.

No da, pomogao mi je. Sam Bog.

U pubu na šanku sam upoznao Mikea iz Kanade. Doveo sam ga za naš stol. Stvari su se od jednom zakomplicirale. Sisterica se nije mogla niti znala kontrolirati. Zagrlila je Mikea. Poljubila ga. Zatim zagrlila Mikea i Toma. Počeo sam treptati pijanim kapcima u pravcu Djurdjitzcke htijući joj dati znak smirenja. Pa sam joj kao stariji brat opet mlatio praznu slamu opomena na hrvatskom. Išao vršiti nužde. Čak i one za koje nisam imao potrebe. Cijela se stvar ponovila nekoliko puta.

A sad sam opet tu. 

Gdje bih drugdje uopće trebao biti? Možda u srpskom Tršiću kao 2005. kad smo realizirali drugi nastavak interdisciplinarnog projekta "Spiralni kanali" kojeg sam osmislio i počeo razvijati godinu dana prije u Estoniji. (Vidi molim jedan od prijašnjih nastavka kolumne). Nikad do onda nisam bio u Srbiji. Povjesničarka umjetnosti, cijenjena prof. Vesna Todorović iz Beograda, je bila moja posrednica. Spojila me s Markom Lađušićem, jednim od najglavnijih lica u smislu organizacije međunarodne ljetne kolonije u Tršiću i profesorom na Fakultetu primijenjenih umjetnosti u Beogradu. Drugi nastavak projekta "Spiralni kanali" sam naslovio sa "Kad bih bio Srbija…" Na tu temu su mi svoje priloge poslali prof. dr. Ante Lauc i Damir Radić iz Hrvatske, Dušanka Jablanović i Herbert Kopainig iz Švicarske, Stan Lafleur i Heike Gaessler iz Njemačke, Adam Glinski i Yvonne Heeb iz Lihtenštajna te Didid Endro S. i Herry Dim iz Indonezije. Naravno da je u ono vrijeme puno zanimljivije bilo doći u Srbiju sa spomenutom temom nego recimo danas. Pogotovo ako si dolazio kao Hrvat a kreativac, tj. istraživač javnog mijenja, iz Lihtenštajna. 

9. studenog 2012. prof. Marko Lađušić u Loznici je napisao sljedeće:

"Kolega Vlado Franjević je tokom međunarodne ljetne kolonije Tršić 2005. god. realizirao vrlo kompleksan i zanimljiv rad "Spirala" koji se ponavlja u različitim sredinama. Rijetko se događalo da jedan umjetnik animira sve druge umjetnike, a potom uključi u svoj projekt i sve suradnike. Vlado je bio uvjerljiv u svojoj ideji i sve se dogodilo spontano. Radili smo na misiji koja spaja ljude. Posebno je dirljivo reagiranje seoskog stanovništva koje je iskreno. A Vladu su kroz njegov rad prihvatili kao svojeg rođaka, brata u misiji spajanja ljudi. Posebno bih istaknuo da se to događa u pograničnom mjestu gdje je ratno naslijeđe vrlo prisutno u svijesti ljudi, gdje su nacionalni okviri i te kako prisutni ali umjetnost Vlade Franjevića slama sve okvire kroz njegovo univerzalno, a opet i lokalno prepoznatljivo (koristi materijale koje pronađe na lokalitetu i prepoznaje lokalno graditeljstvo koje zatim implementira u svoj rad). Nadam se da će Vlado realizirati još spirala i stvoriti mnogo prijatelja i prijateljstava. A u Tršiću još uvijek mještani i umjetnici pričaju o svom frendu Vladi koji zna činiti ljude boljima.“

Ostaje gorčina saznanja da mi je puno lakše "činiti ljude boljima" tamo daleko na svim stranama ovog "grbavog svijeta“, nego u mojoj najneposrednijoj blizini. Na tlu koje me rodilo. 

(nastavit će se)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (13. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (15. dio) >>