Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (13. dio)

Sad sam opet tu. Napet kao puška koju u biti ne znam jer puška nije nikad pištolj bila. (Hm, priznajem… ovo je čudna neka misao i kombinacija digitalnih točkica koje slova znače.) Napet sam jer ne znam kako će mi najdraža Zagorka reagirati na poklon. Sutra joj je okrugli rođendan. Ne smijem dakako spominjati koji po redu, jer da ne bi došlo do… do… možda do pljuske po glavi stanovnika. Stanovnika u meni. Ak već ne rastave braka. Drugu rastavu si ne mogu nit želim priuštiti. A postao sam i prelijen potpisivati one vrste pravnog trabunjanja u dokumentima koji svjedoče razilaženja supružnika. Nisam normalan što sam sve potpisao u prvom slučaju. A što niti u ludilu nisam smio. O tom po tom. Možda… možda jednog dana… možda negdje pri kraju ove kolumne… Tamo negdje za desetak godina otprilike.

Još uvijek u Engleskoj…

Saznao sam da je otac od Julie (pročitati molim prijašnje nastavke) bio vrlo marljiva osoba. Imao je navodno jednako dobru ruku što se čekića i čavla tiče, kao i za svoja tri računala. Zanimalo ga je sve. Rekao nam je, među ostalim, da su mu neke stvari u vlastitom materinjem jeziku nelogične. Na primjer, riječi poput 'misao' i 'dovoljno'! Otkrio je da se 'ough' u te dvije riječi potpuno različito izgovara i da takvih primjera ima mnogo. Na francuskom i njemačkom je drugačije. Za njega su ti jezici bili logičniji. Da, to je rekao.

Bilo mi je žao što Julijina sestra opet nije bila kod kuće. Moja mi je rekla da je ona prava ljepotica.

Zadnjeg dana godine 1990. je obitelj Bevan, obitelj kod koje smo bili, otišla slaviti doček Nove godine k svojima. Negdje na sjeveru Engleske. Susjed Phil nas je pozvao na 'čašicu razgovora'. Bio je sam kod kuće. Supruga mu Jane je baš te večeri radila u obližnjem pubu. Njihova djeca su se pretvarala da spavaju. Pili smo vino. Zatim je Phil donio dvije gitare i mandolinu. U jednoj sobi je bio smješten klavir. Svirali smo gitare. Ja sam Philu svirao i otpjevao Štulićev Balkan. Samo sam se toga sjetio.

Phil je svirao i pjevao stare engleske i škotske tradicionalne pjesme. Pred sobom je imao pjesmaricu s točno tisuću pjesama. Pet minuta prije ponoći smo mu poželjeli svako dobro u nadolazećoj godini i vratili se u onu tamo kuću. Hm, kuća. Kuća koja nije značila dom. Oboje smo bili beskućnici. To jest, djeca bez doma.

Doug Bevan s obitelji se vratio slijedećeg dana. Svi smo jedni drugima poželjeli sve najbolje i puno sreće u onda baš započetoj 1991. godini. Istog sam dana otišao s Dougom i sinčićem mu Philipom u kupovinu u Watlington...

Nisam mogao kupiti poštanske markice jer je bio petak. Petkom je bilo otvoreno samo nekoliko 'specijalnih trgovina’ u kojima se nisu mogle naći markice. Ili je bilo samo onih koje su vrijedile 17 i 22 penija. A meni su trebale u vrijednosti od 26 penija.

Jednog od slijedećih dana smo sisterica i ja posjetili Sabinu, Nigela i njihovu kćerkicu Jessicu. Rekli su, baš nema dugo da su se vratili iz Kalifornije. Pokazali su nam fotografije s putovanja po Americi.

Sabina je dodala da je u Englesku došla iz Njemačke prije deset godina. Ako sam ju dobro shvatio, pobjegla je od svog dečka. Prvo je radila kao au pair djevojka. Isto kao i moja sestra. Zatim je za njom krenuo i njen onda dugo već bivši dečko. Svi znamo te, takve i slične priče. On je bio navodno nešto 'tvrđe' sorte, no Sabina mu je s vremenom uspjela ipak objasniti da su "njezine noge za njega preduge". I da on među njima nema ništa tražiti. Nešto kasnije Nigel je 'naletio' na Sabinu.

Budući da sisterica i ja nismo imali novca za ne znam kakve poklone, donijeli smo na tu skromnu privatnu zabavu samo četiri pive. Obitelj Adams, tako su se prezivali, su imali doma vina. Ne znam kako se zvalo jelo koje su pripremili. Nešto umotano u listove kupusa. Vrlo ugodnog i finog okusa.

Gotovo svaka kuća u kojoj sam bio u Engleskoj je imala barem jedan kamin. Isto je bilo i ovdje.

Pokazao sam im fotografije svojih slika. Nigel je rekao da su slike dobre, ali fotografije loše. Rekao je još da moram, kad se vratim u Švicarsku, fotografirati svoje radove i poslati mu fotografije. Ako mu se koja slika svidi i neće bit preskupa, kupit će ju. Predložio je na kraju da se sutradan nađemo i zajedno odemo u jedan njemu dragi pub.

Sutradan smo stvarno otišli tamo. Pub je bio u stvari vrlo mala prostorija sa šankom u kutu. Popili smo nekoliko krigli piva. Pili smo svjetlo pivo. Pored šanka su sjedili vremešni muškarci koji su do danas možda već triput umrli. Igrali su domine. Za stolom je sjedio neki samac. Rukovali smo se. Rukovao sam se i s još jednim gostom, a obojici ispričao o svom prvom kontaktu s Engleskom. Sjećate se? Zrakoplovna luka Gatwick… (Vidjeti molim u jednom od prijašnjih nastavaka).

A sad sam opet tu. U mojem rodnom selu. U dvorištu u kojem su od pernatih domaćih životinja, kad sam bio puno, puno manji, uglavnom trčale kokoši. Ponekad pokoja guska, pokoja pura s puranima. Samo rijetko patke. Imali smo dvije do tri krave. I slično toliko svinja. Kravlje mlijeko sam u boketima nosio u jedno od dva sakupljališta mlijeka u selu. Prisustvovao sam i sudjelovao u kolinju svinja, pečenju čvaraka i mesa. Meso se konzerviralo u masti u banjama. Mi smo imali uglavnom plavo emajlirane. Pomagao sam kao klinac djedu teliti krave. Zanimljiv prizor za dječaka suportirati novi život i njegovo normalno i zdravo dospijeće na svijet. Kakav god da je taj svijet onda bio. A bio je dobar. Dobar i meni. Iako sam imao faze jambranja, narijekanja, zapomaganja i velike boli. Više mentalne nego fizičke. Kad me boljelo, nije me znalo malo boljeti. 

Trčkarao sam oko kotla kad je djed pekao rakiju. Dežurna ekipa posebnijih susjeda je s djedom rado sjedila na večer pored kazana. Probavali su vruću rakiju. Mene su pak pare iz kotla i kazana omamile za cijeli život. Bolje da nisam poslije toga nikad ništa alkoholnog popio. A jesam. 

Danas imamo na ovom kućnom broju samo jednu životinju. Nit je pernata, nit (valjda) nosi jaja, nit se od nje daju napravit čvarci, a i kobasice ne bi bile nikakve čini mi se. Naravno… radi se o pesu dotepencu. Stvorio se "ni od kuda“, zna odglumit sve i svašta, a da nam smekša srca. "Primorava" me čak da mu klopu stavljam u usta. Jer odglumi da neće inače jesti i da mu valja radije na licu mjesta crknut. S vremenom je prestao uzimati u se ono što se nalazi u konzervama s hranom za pse. Kad se probudim stoji preda mnom sav razdragan jer me opet vidi, gleda me odozdo ravno u oči, iskežena prljava jezika, pun čičaka i svakakve prljavštine. I kao da mi se skroz u veselju smije. Dok se ja probudim on je već odradio raznorazna kopanja i trke kroz šipražja, žbunje i visoke trave. Ma ono, živcira me sve više… Pogotovo kad si skoro unesrećim gležanj noge kad malo, malo pa opet upadnem u rupe koje je iskopao. No da, priznajem, njegova bezrezervna ljubav mi čini i dalje dobro. A ljubav je naposebniji dio na jezičcu "vage"…

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (12. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (14. dio) >>