Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (12. dio)

Sad sam opet tu. Na prapradjedovini. To mi daje druge vrste snagu i dobre volje. Osim toga, molim vas lijepo, a gdje bih ja to sad trebao biti? Možda opet u kalifornijskom Los Angelesu i Burbanku? Tamo sam bio prije petnaest godina. Meni se činilo da je Burbank predgrađe Los Angelesa, ali prijatelji koji tamo žive su mi objasnili da je on ipak zasebna cjelina. Zanimljivo je reći, ovi prijatelji potječu iz susjednog sela od mojeg rodnog! U Los Angelesu sam po prvi put posjetio korejski restoran. Zato jer mi frend, profesor Albert Inyoung Choi, direktor United Designsa, potječe iz Južne Koreje. Njega sam upoznao 2006. u glavnom gradu Jordana (pročitati molim prošli nastavak kolumne). I s njim se poslije družio u kineskom Šangaju 2016. Također u Lihtenštajnu samo godinu dana kasnije. Tamo sam, u Zemaljski muzej Liechtenstein, u Vaduzu, skrenuo izložbu međunarodnog United Designs plakata. U istom muzeju radio od kraja studenog 2003. do kraja kolovoza 2022. U ono je vrijeme moja supruga imala kuhinju zdrave hrane. Skoro pa samo hrvatskih tradicijskih receptura. U lihtenštajnskom Schaanu. Lijepa gesta: vodstvo Zemaljskog muzeja Liechtenstein je naručilo klopu za specijalne goste iz Koreje baš u toj skromnoj kuhinji koju su Hrvatice i Hrvati u Lihtenštajnu zaobilazili u velikom krugu. S druge strane, tu su primjerice dolazili zemljaci iz blizine švicarskog Züricha i(li) St. Gallena. Takvi smo, kakvi smo… 

Susret sa supružnicima Vaughan 1996. u ondašnjem hotelu Kulm u lihtenštajnskom Triesenbergu (vidi prošli nastavak) je bio ljudski topao. Pili smo crno vino. Osjećao sam se počašćeno. Vaughanovi su platili piće. Dogovorili smo se da će me oni, ako jednog dana dođem u Sjevernu Irsku, i tamo počastiti čašom dobrog vina. Najzanimljiviji trenutak našeg razgovora bio je kada me gospođa Vaughan pitala poznajem li irske glazbenike. Odgovorio sam: 

“Poznajem U2, The Pogues i Seanned.”

Oboje su se nasmijali kad sam spomenuo 'The Kisses' i gospođu O'Connor. Rekli su da 'the Pogues' znači isto što i 'the Kisses… poljupci! To nisam znao. Smiješno i vickasto mi je bilo ono kada je već vremešna gospođa Vaughan iznenada rekla suprugu:

“Bilo bi dobro da konačno krenemo. Jer ako popijem još jednu čašu vina, počet ću pjevati. A ti dobro znaš da ne znam pjevati kao Seanned.”

Malo zatim smo se malo sprdali s turistima iz Japana. Uistinu skroz malo. U ono vrijeme su se mogli sresti u velikom broju dakako i u Lihtenštajnu. Tijekom cijele godine. U stalnom su prolazu. Svo troje nas smo zaključili: turisti iz Japana su jako fini. Fizički gledano, iz naše su perspektive relativno mali. Vole se klanjati, smješkati i dok prolaze pokušavaju biti 'nevidljivim'. Ali ne uspijevaju. Gospodin Billy Vaughan je rekao:

“Tako su mali da ih možete pronaći posvuda. Ponekad čak i ispod boce piva kad je uzmeš u ruke.”

Gospođa Margaret Vaughan je dodala:

“Da, ali pazi što mi se jučer dogodilo! Otvorila sam vrata WC-a i tamo je netko sjedio. Šta misliš tko? Pa Japanac naravno! Ovo mi se nikad prije nije dogodilo.”

Nastavili smo razgovarati, polemizirajući o crkvi, umjetnosti, politici i ratu. Koliko sam onda god mogao 'polemizirati' na engleskom. Vaughanovi su rekli da njihova crkva ima problema u Sjevernoj Irskoj. I oni s crkvom. Mladi ljudi su već onda imali drugačiji odnos s crkvom nego kakav su oni imali kad su bili mladi. Složili smo se. Problem za mlade tamo i ovdje je: Crkva je institucija i nažalost nema puno veze s vjerom u Boga! Najprije s politikom i društvenom arhitekturom! Nismo baš puno razgovarali o politici. Vaughanima je bio poznat problem Hrvata, kao i problem vlastite im irske domovine. A politika je ionako, složili smo se, ono što je Julia Roberts u filmu 'Zgodna žena'.

Dao sam Vaughanovima četiri razglednice. S motivima mojih slika: “Svjetionik i kućica”, “Kuća na prozoru”, “Iza cvijeta naranče”, “Pejzaž u ključanici.” Vrlo mali, skroz skroman dar. Od velikog mi srca.

U razgovoru s Ircima sam saznao da puno putuju. Da su posjetili mnoge muzeje umjetnosti u Parizu, Barceloni, Rimu, Madridu i ostalim "pametnijim" dijelovima Europe. Saznao sam i da imaju šestero djece, te da im je prvorođeni sin u Centru za mentalno hendikepirane osobe.

27. ožujka 1996. je bilo hladno i maglovito u lihtenštajnskom Triesenbergu. Malo je i sniježilo.

31. srpnja 1997. sam od Vaughanovih dobio pismo poslano iz Belfasta. U njemu je među ostalim stajalo:

"Dragi Vlado, hvala na čestitki iz Hrvatske. Posjetili smo Švicarsku prošle veljače... Kao što možeš vidjeti iz gore navedenog, promijenili smo adresu - sad se nalazimo u malom bungalovu koji je uistinu lijep... Vrijeme je puno napetosti…"

A sad ovdje opet misaoni i vremenski skok. Opet u Engleskoj!

Sjetio sam se da je Julie (čitaj molim prijašnje nastavke) pozvala sestru mi i mene k sebi doma. Živjela je s obitelji malo izvan sela. Hodali smo do tamo oko četvrt sata. Kad smo bili blizu farme Julienog oca, vidjeli smo da nas domaćini čekaju ispred kuće.

Sjedili smo u gostinjskoj sobi. Ponuđeno nam je piće i kolač. Pio sam bijelo vino i jeo mali ukusan kolač.

Sestra je inzistirala da mi Julie pokaže svoju sobu. Nisam točno znao o čemu se radi. Zašto bih trebao ići sam s Julie u njenu sobu? Ona mi tamo nije pokazala uistinu ništa posebno. Samo je rekla:

"Tu je užasan nered."

Zatim je donijela školjke i pokazala različite vrste istih. Kao i kitov zub i slične trofeje s raznih očevih putovanja. On je rado i često putovao svijetom. Dojmili su mi se njegova pojava i način komunikacije.

A sad sam opet tu. Znojim se. Poprilično je vruće. Slično onim ljetnim danima kad sam s djedom i bakom skupljao sijeno u našim livadama. Bilo je to možda pred četrdeset i pet, ako ne i više, godina. No da, uistinu, gdje bih sad trebao biti ako ne ovdje? Možda u estonskom mjestu Mooste u kojem sam boravio oko tjedan dana pred točno dvadeset godina!? Sudjelovao u međunarodnom umjetničkom simpoziju. Realizirao prvi nastavak interdisciplinarnog projekta „Spiralni kanali“. Nešto kao moje umjetničko životno djelo. Dobro je moguće da neću više imati snage razviti i izraditi nešto bolje i kvalitetnije. Rado se sjećam da su mi onda svoje priloge prema temi "Izolacija" poslale i poslali slijedeći umjetnici, spisatelji, kreativci: dr. Emil Čić, Dražan Gunjača, Evica Kraljić, Sanja Pilić, dr. Jadran Zalokar, Irena Lukšić i Dražen Pavlić iz Hrvatske, akad. slikarica Svetlana Volić iz Srbije, Friedeborg Stisser, Waltraud Weiss, Sonja Viola Senghaus, Ernst-Edmung Keil i Anita Guerts iz Njemačke, Bruno von Arx iz Švicarske i Jakob Kaplan iz Izraela. 

Ovim radom, tj. djelovanjem, sam stvorio platformu na kojoj su se dodirnule i izmijenile energije ljudi koji vlastitim nagonima, željama, htjenjima, potrebama inače nikad ne bi zajedno, i u isto vrijeme, komunicirali. Ili bili dio jednog te istog događanja. Sudjelovanje navedenih ljudi u projektu razumijem i danas kao ne mali kompliment mojim nastojanjima. Volio bih publicirati djelo o projektu "Spiralni kanali". Tek s ovog vremenskog i prostornog odstojanja vidim kakvu je pokretačku snagu imao.

 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (11. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (13. dio) >>