Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (11. dio)

Sad sam opet tu. Na relativno sigurnoj udaljenosti od zlih frula frekvencija, kako sam napisao u jednoj mi pjesmi. U biti, molim vas lijepo, a gdje bih ja to drugdje sad trebao biti? Možda opet u švicarskoj Ženevi kao prije trideset i dvije godine? Tamo sam, izlažući u okviru jednog sajma umjetnosti, upoznao slikara naive Borisa Krunića. Ili možda opet u Kneževini Monaco kao prije trideset i jednu godinu? Baš onda su tamo, u mnogim izlozima centra Monaco-Villea bili obješeni plakati s mojim prezimenom i jednom mojom slikom. Zahvaljujući istom Borisu izlagao sam u jednoj galeriji udaljenoj 200-300 metara od sjedišta tamošnjeg Kneza… U istoj Kneževini sam osamnaest godina kasnije izlagao opet. S nekoliko kolegica i kolega iz Lihtenštajna i Monaca. 

Gdje bih sad trebao biti? Možda opet u indonezijskoj Yogyakarti kao prije dvadeset i dvije godine? Biti tamo primljen od poznatih i važnih faca? Penjati se po Borobuduru? Pacati se opet u vodi tamošnjeg Sheraton hotela? Odande, ispijajući wiskey u otvorenom baru u sredini bazena, promatrati u daljini vulkan Merapi? Isti još uvijek dimi… 

Možda bih trebao opet biti u bugarskoj Sofiji ili bugarskom Plovdivu? Kao prije dvadeset i jednu godinu… Tamo sam između ostalog bio primljen u veleposlanstvu RH-e. Povodom fešte u ime posjeta jednog nam ondašnjeg ministra. Na prijem sam bio slobodan pozvati moje nove poznanike. Japanski par Fukuda. Oko i Masahiro. Masahiro je veleposlaniku poklonio jednu grafiku a već iduće je godine pobijedio na festivalu grafike u Velom mistu! Nekako nakon toga su se počeli još bolje razvijati japansko-hrvatski odnosi. Meni je ostalo da svima skupa čestitam. U Plovdivu sam upoznao jednog od tamošnjih najpoznatijih kipara. S njim u njegovom ateljeu, u starom gradu, popio ljutu rakiju. Možda je baš kemija one ljutosti zaslužna za ove, tamo napisane, stihove:

"kamo god ideš

ostat ćeš idemiš mali

što god misliš

misle još dvoje

troje

slutim

nije ti lako

slutnje se množe."

Ovo što slijedi, zapisao sam u švicarskom St. Gallenu. U maloj sobi na prvom katu stambene zgrade u ulici Lustgarten. Nedaleko glavnog kolodvora. Tamo sam jedno vrijeme živio u jednosobnom stanu. Zajedno s majkom. 

Prostor je bio poprilično mračan. Lijevo su bila vrata od WC-a i kupaonice. Između vrata i prozora je bio mali prostor. U tom se prostoru, s lijeve strane, nalazila mikro kuhinja. U sredini sobe se nalazio dupli krevet. Desno od zida je bio kauč, a desno, u samom stražnjem kutu, ormar. Između kauča i obližnjeg zida se nalazio stol. Dimenzije su mu bile od prilike 50x100x50 cm. Između kreveta i ladice za posuđe je bilo oko metar širine 'slobodnog prostora’, kako bi majka onuda mogla pomicati svoje umorno tijelo. Iako je ona već onda gubila smisao postojanja istog tijela. I u njem nešto zastrašene, skoro pa okamenjene duše. (Uvijek kad pišem o njoj, plače mi se jako…) Ispred prozora a između kreveta i ormarića se nalazila drvena stolica. Noćima su na njemu ležale majčine naočale. S vrlo debelim staklima. Pored naočala se na stolcu obavezno nalazila i krema za ruke. Također cigarete. "Muratti Ambassador". I upaljač dakako. Te ‘Tempo’ maramice.

Na istom je katu živio jedan par iz Bosne i Hercegovine. Njih dvoje, došljaci iz Zenice. On je bio taksist. Majka je često s njima pila kavu. Domar zgrade je bio Srbin. U ono vrijeme vozio je 'Ford - Sierru'.

U tom malom, mračnom stanu realizirao sam mnoge skice i crteže. Na papiru za zamatanje poklončića i poklopčića. Nisam imao novca za drugi i drugačiji papir. Kao recimo frend mi Anton Cetin u Kanadi. Bilo kako bilo, jedan od tih tamo nastalih crteža iz 1988. je bio objavljen 11 godina kasnije u publikaciji „Art Agenda Liechtenstein State Art Collection 1999“. U onoj sam publikaciji bio zabilježen kao jedan od dvadeset šest lihtenštajnskih onda valjda najperspektivnijih, ili najpoznatijih, ili najvaljanijih ili možda samo najkvalitetnijih likovnih stvaratelja. U taj me projekt pozvao osobno, kasnije dugogodišnji direktor Kunstmuseuma u Vaduzu, dr. Friedemann Malsch. Njemac. Uslijed te i takve zaključne zanimljivosti je odjednom izgledalo kao da je ono što se dogodilo u malom, mračnom stanu u St. Gallenu, barem po pitanju crtanja i skiciranja, imalo smisla.

Ah St.Gallen… Redovnik pa svetac Gallus…

Hm da, kad smo već kod pojma "redovnik"… Otac jednog mi frenda je redovnik u Irskoj. Sam mi je to rekao u Kneževini Lihtenštajn. Šest godina nakon mojeg povratka iz Engleske. Otac mu se nije mogao, kako je rekao, prilagoditi ondašnjem mentalnom i kulturnom sustavu Kneževine. Valjda zato jer potječe iz druge kulture. Talijan je. Ja sam se u isto vrijeme kada smo pričali o ovome, u onom sustavu, dobro snalazio i osjećao. I osjećao se jako loše. A trebao sam se snaći puno, puno bolje! "Tako mu mlijeka u prahu" i neparnog broja bijelih točkica na crvenim krilcima bubamare!

Ovu priču o redovniku, o Gallusu i o ocu mojeg frenda sam ispričao jednom starijem paru iz Sjeverne Irske. Bilo je to 27. ožujka 1996. u hotelu ‘Kulm’ u lihtenštajnskom Triesenbergu. Mojih je dvanaest slika bilo onda izloženo u hotelu kojeg je vodila obitelj Arthura Schädlera. Danas, ako se nađete u Vaduzu, dobro je moguće da vas u City-vlakiću provoza isti taj Arthur. Jedan od dvojice šogora jedne moje drage bivše kolegice u Zemaljskom muzeju Liechtenstein. Prije par godina je doživjela moždani udar. Istu je sudbinu sad već prije puno godina doživio jedan od njezine braće. I njoj i njemu su ostala vidljiva tjelesna oštećenja. On se često vozi biciklom po centru Vaduza. Njegova je žena, ili možda ipak "samo“ dugogodišnja životna družica, Hrvatica. Imaju stan negdje na Krku. 

U jednom od ondašnja dva dnevna lista, ’Liechtensteiner Volksblatt’, izašlog 18. ožujka 1996. o mojoj se izložbi u hotelu Kulm pod naslovom - "'Intervencije na reprodukcijama' zrače bojama u prostorije" - između ostalog čitalo:

“Obitelj Schädler iz hotela ‘Kulm’ u Triesenbergu nastavlja akciju koju su započeli prošle godine – da se umjetnicima osiguraju prostorije za predstavljanje njihovih radova. Za proljeće koje je upravo počelo pozvan je slikar Vlado Franjević iz Triesena da pokaže svoje najnovije slike. Prije početka otvaranja izložbe prošlog petka navečer, predstavnici medija su bili pozvani u informativni posjet i imali priliku razgovarati s umjetnikom o njegovim novim kreacijama. Slike, koje se na prvi pogled čine fantastične, sljedećih će mjeseci sa zidova velike blagovaonice i recepcije svojim jarkim bojama dočekivati ​​goste i, ovisno o slici, činit će vas sretnima ili melankoličnima, pa će svakako imati utjecaja (na vaše unutarnje stanje, op.a.)…“ 

A sad sam opet tu. Gdje bih inače s napetošću čekao svoje zadnje dane? Ne valjda u kirgiškom Bishkeku gdje sam izlagao prije sedamnaest godina. Gdje sam s kirgiškim i kazahskim kolegama popio malo „mrtvo more“ votke. I gdje sam se - već sretno rastavljen - nek me i opet bude sram, upucavao ko blesonja. Jednoj zubarki. Volio sam, smijući se, pokazivat - danas već malo rjeđe - zube… 

Ili ne valjda u jordanskom Ammanu!? Tamo sam, na Arafatov poziv, nastupao po prvi put baš na jednoj velikoj međunarodnoj pozornici. Predstavljao sam sebe i moj rad na jednom privatnom univerzitetu prije oko dvije stotine prisutnih studenata, profesora i kolega - grafičkih dizajnera. Vodio sam radionicu sa studentima. Posjetio pustinjski grad Petru. Dvojica studenata me odvezli i otpratili do biblijskog mjesta Monte Nebo. Odande pokazivali pravac Palestine! U Crkvi smo zapalili svijeće. A u onom pravom Mrtvom moru sam skoro "izgubio oči". Od prevelike koncentracije soli. Arafata sam upoznao u bugarskoj Sofiji. Stigao sam vlakom iz Beograda. Jer "vozovi razdvajaju ljude"!

Gdje bih bio sad ako ne ovdje? Ne valjda u Pekingu! Tamo sam bio prvi put prije šesnaest godina. Kao jedan od izlagača na 3. Pekingškom međunarodnom bijenalu likovne umjetnosti. Jedini predstavnik Kneževine Lihtenštajn. Neslužbeni predstavnik! Hrvatsku je onda zastupalo četvero izlagača. Među njima i akademska slikarica Dubravka iz Dubrovnika! S njom sam polazio ŠPU-i (slikarski smjer) u Zagrebu. S nama je u klasi bio i pokojni Lukas Nola. Od poznatijih imena i prezimena. Također i moj vrli frend I. Đ. Živi u Nizozemskoj… Radili smo jedno vrijeme zajedno u maloj pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci. Kad smo jutrima pili konjake, vinjake i amaro, skupljajući hrabrost za posao koji nas je čekao, on je, čekajući nas u kombiju, čitao Bibliju.

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (10. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (12. dio) >>