Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (10. dio)

Sad sam opet tu. Dočekujem i ispraćam ljude i životinje. Namjerne i slučajne dođoše. Neki od njih mi prilaze preblizu. Zbog moje nesmotrenosti i njihovog nepoštivanja granica. Stari problemi u novom ruhu. Znam da me vampire. Ne znam se branit. Ponekad odem na poneki skup u glavni grad. Među poznate mi i nepoznate ljude. Navikao sam na skromnost našeg malog mjesta i njegovu tišinu. Nerado se vozim kroz gungulu velikog grada. Njegova mi frekvencija, njegovo titranje i zujanje ne čini dobro. Pojačava nervozu. 

Mini bazen kojeg sam izlopatao i izgradio ispod jednog stabla oraha još nije skroz gotov. Ljeto će a sa njim i njegove temperature. Trebao bih si dati truda zgotoviti čim prije taj neobavezni projekt. Pored istog sam postavio plastični 220 x 160 x 50 cm mali bazen. U njeg nalio vodu. U vodi se utopilo već dosta muha i kukaca. I poneki bumbar. Ne sjećam se više da isti spada u vrstu letećih kukaca!? Bilo kako bilo, nekoliko od njih sam u zadnji čas spasio. Moja zelena plaža je sad kao gotova…

Bazen malo visi na jednu stranu. Na najviše ukošenom kutu, voda mi je do koljena. Mislim si, bolje do koljena nego u njem!

Sestrina ondašnja gazdarica u Engleskoj nas je jednog dana odvezla u Reading. Sestru i mene. Odande smo dalje putovali vlakom. Dobro nas je protresao dok smo se pola sata vozili do Paddingtona. Pad’ton je Londonu ono što je Podsused Zagrebu. Predgrađe. Potonuli smo u Pad’tonu u zemlju. To jest, metalnu krticu. Tube. Podzemnom željeznicom smo se odvezli do Oxford Circusa u središtu Londona. Hodali smo besciljno simo-tamo. Zatim smo ušli u autobus. Htjeli se odvesti do Piccadilly Circusa. Ali prvo smo krenuli u krivom smjeru. Sa terminala krivog smjera sjeli na autobus broj 19 i konačno stigli na željeno odredište. Fotografirao sam divovske svjetleće reklame Sonyja, Coca-Cole, Fuji Colorsa i ostalih korporacijskih divova koji su svoje svjetleće otiske instalirali tamo na Piccadilly Circusu. Jednu od tih fotografija sam upotrijebio kao predložak za sliku u akrilu koju sam kasnije prodao na izložbi u Schulzu, Kanton Graubünden u Švicarskoj. Nakon što sam prodao tu sliku (i još jednu) telefonirao sam u euforiji i malo nacvrcan sa frendicom Sanjom Pilić u Zagrebu. Kad mi je drugi dan na recepciji hotela gdje sam noćio rečeno koliki mi je bio račun za telefoniranje, skoro sam onesvjestio. No to je jedna druga priča… Čije detalje ćete, ako ste vrijedna čitateljica, vrijedan čitatelj, najvjerojatnije saznati kasnije.

Trafalgar Square. U daljini sam vidio Big Bena. Krenuli smo prema Buckinghamskoj palači. Na putu do Palače sam se skoro spotaknuo o ostatke izbaćene iz debelog crijeva jednog policijskog konja. Da, tamo su neki policajci jahali na konjima. Na Trafalgar Squareu se nalazi i Nacionalna galerija. Bila je nedjeljom zatvorena. Na obližnjoj sam zgradi vidio natpis s grbom Alžira. Vidio sam i mnogo Azijata na ulicama Londona. Kao i svaki drugi ‘munjeni turist’ fotkao sam Buckinghamsku palaču.

Nastavili smo hodati. U nepoznatom nam pravcu. Otkrili muzej vojske koji je također bio zatvoren. To mi nije smetalo. Nikad nisam volio nit volim vidjeti vojsku ni njezino oruđe. Nisam bio u vojnoj službi niti ću biti. Ljudi kojima je oružje s kojima se ubija život na zemlji fetiš, me ne zanimaju nit će me ikad zanimat.

 

U blizini tog tamo muzeja nalazi se crkva. Ušli smo u nju. Nedugo nakon ulaska prišla su nam dvojica starijih muškaraca od kojih nas je jedan upitao za naše porijeklo. Rekli smo mu. Nakon toga je jedan od dvojice konstatirao:

"To je prekrasna zemlja“, pa dodao:

“Bio sam u Poreču. I u Trstu.”

Oblačići iznad moje bulje su poprimali oblike upitnika. Trst!? Naša zemlja? Istra!? Čija zemlja?

Upravo kad sam htio fotografirati crkvu prišla nam neka gospođa i pitala:

“Hoćete li i vi s nama moliti?”

Istovremeno smo odgovorili: "Neeee."

Onda smo mi, budale, pitali: "Smijemo li fotografirati crkvu?"

Na što je ona smješkajući se glasno mislila: "Neeee."

Otišli smo. I samo slučajno pronašli Westminstersku opatiju. Ušli u nju. Ludilo! Masivni kameni lukovi činili su mi se nevjerojatnim. To jest, prelijepim arhitektonskim izmišljotinama. Dječji zbor koji je tamo pjevao bio je supač dobar. Utjelovljenje ženskog "luđaka“, a neke vrste anđela u liku harfistice koja je pratila zbor… Milujući strune harfe među nogama joj. Strune su proizvodile prekrasne zvukove u bajkovitom prostoru.

Odvezli smo se nakon svega podzemnom željeznicom do Južnog Kensingtona. Tamo izašli na ulicu i pojeli hamburgere. Htjelo nam se na popiti pivu ali alkoholna pića se nisu mogla kupiti u trgovinama između 15 i 19 sati. U isto vrijeme su i pubovi bili zatvoreni. To je bila za mene skroz nova situacija. Skroz novo, neočekivano iskustvo koje me skoro pa naljutilo.

Sestrina gazdarica nas je čekala u Pad’tonu. Kod kuće su nas čekale punjene i relativno slane paprike koje je gazdarica pripremila s dosta ljubavi. Tako mi se barem činilo. Svratili su susjedi Jane i Phil sa djecom. Ispružili smo se na podu u sobi, a gdje smo bili posluženi sirom i sitnim slanim kolačima. Gazdarica se stvarno trudila. Pili smo crno i bijelo vino. I tamno i svijetlo pivo. Dobra večer. Volim dobre večeri. I dobra jutra. Kao i pitome i dobre ljude.

Sljedeće jutro… Još sam bio u krevetu kad je Julie ubacila ispod vrata u moju sobu čestitku za sretan Božić i Novu 1990. godinu.

Sunce je sjalo. Doug, glava gazdaričine obitelji, se vratio iz kupovine. Kupio je prekrasnu debelu knjigu koju mi ​​je poklonio za Božić i dugo sjećanje na naše prijateljsko druženje kod njih doma. Ta knjiga, koju je pripremio i napisao Roy Strong, se zove: "Lost Treasures of Britain / Five Centuries of Creation and Destruction".

Susjeda Jane je došla sa zamotanom bocom naslovljenom na me. Bio sam na trenutak skoro pa sretan! Nisam se mogao sjetiti da sam ikad prije nešto dobivao za Božić… Ah! Pardon. Nije istina! Sjetio sam se… 

A sad sam opet tu. Neslavljenje Dana sela nam ovdje sam prebolio. Izrečene nepravde i zle sadržaje nesretnih ljudi "pljunuta“ s leđa na me, omalovažavanje mojih dobrih nastojanja i ne male prošlogodišnje žrtve po tom pitanju ne zaboravljam i teško praštam. Žao mi je. U tom sam segmentu uistinu potkapacitiran. To je uistinu čudno. Ali, takvi smo kakvi smo. Dolaze mi stranci u selu i kažu primjerice: "Nemam smisla za organizaciju ali ako ikad nešto organiziraš, računaj da ću biti ako hoćeš tvoja desna ruka.“ U isto vrijeme neki ljudi s kojima sam odrastao i koje sam smatrao kakvim takvim prijateljima nemaju baš neko poštovanje… Ne krivih ih ali okus jest gorak. Jal je veliko zlo!

Čujem i vidim na mrežama… frendica… šesdesetdvogodišnja Njemica koja se sa suprugom doselila pred dvije godine u obližnji nam dio Hrvatske, sad već nastupa s tamošnjim folklornim društvom u Bosni i Hercegovini! Prekrasan simbol… Veliko poštovanje prema zemlji i tradiciji u kojoj je našla, a da uopće nije niti tražila, svoj novi dom. Ovdje ju je dovela najviša svijest… "Čudni su puti“! Njemci koje osobno znam, došli su k nama jer više ne prepoznaju zemlju koja ih je rodila. Zemlju koja i dalje organizirano mami naše ljude da im budu sluge. Jeftini robovi… 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (9. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (11. dio) >>