Park-šuma Jelenovac

Na širem prostoru Zagreba postoji dvadesetak park-šuma, jedna ljepša od druge, koje čine svojevrsna pluća grada te imaju značajan utjecaj na urbanu mikroklimu jer ublažavaju posljedice temperaturnih ekstrema. Gotovo sve se spuštaju s vrhova brežuljaka u podnožju Medvednice, a nerijetko prodiru i do samoga središta grada. Najpoznatija među njima jest park-šuma Maksimir, najveća je park-šuma Dotrščina, a nekolicina ovih predivnih zelenih oaza nalazi se u blizini centra, odmah iznad Ilice: Tuškanac, Cmrok, Pantovčak, Vrhovec i, dakako, Jelenovac.

Park-šuma Jelenovac, meni jedno od najdražih izletišta, prostire se na sjeveru Zagreba, a udaljena je od Ilice svega desetak minuta hoda. Ako želite uhvatiti trenutak spokoja, osjetiti miris šume, umiriti svoje misli i kultivirati vlastite emocije, lagano koračanje stazicom okruženom drvećem – među kojima dominiraju hrast kitnjak, bukva, grab i bagrem, uz pokoje stablo kestena, lipe i breze – odličan je izbor. Hodam, dakle, jesam otkad znam za sebe: u društvu ili u paru, zaigran i pričljiv, a ponajviše sam u tišini. U samoći, kad odeš daleko putem koji je samo tvoj, ostaneš s jednim imenom na usnama i to je sve… Hodam ujutro i navečer, na putu do posla i natrag, gradskim ulicama i parkovima, uz rijeke i jezera, planinskim stazama i šumama. Pritom susrećem prijatelje i poznanike, ali upoznajem i nove ljude. Ipak, možda su mi i najdraži krugovi u zagrebačkim park-šumama, u kojima koračajući poput kakvog mistika, nalazim tu ogromnu snagu ponavljanja istog, pri čemu istodobno promišljam i utjelovljujem osobitu „filozofiju hodanja“, u kojoj osjećam neizmjernu bliskost s prirodom, Bogom, ljudima i sa samim sobom.

„Kakav ti profit donosi dugo hodanje šumom“, upitao me nedavno poznanik, navezan isključivo na materijalne vrijednosti svijeta, nakon što sam se spustio s Jelenovca u gradsku vrevu. „Nikakav profit“, odgovorio sam. „Ništa nisam proizveo što bi se moglo prodati, nisam pružio nikakvu ekonomsku uslugu koja bi mi mogla donijeti zaradu. Ali, ipak, za mene osobno, za moj unutarnji i vanjski, sveobuhvatni život, korist je neprocjenjiva: u kontemplaciji hodanja bio sam posvećen sebi, uživao sam u društvu, udisao svjež zrak i natopio dušu toplim bojama jeseni i prirode. Na kraju krajeva, hodanje šumom bilo mi je korisnije upravo zato što mi nije donijelo profit, jer ono što mi je bilo u vidokrugu, dano mi je u izobilju. A ništa od toga nisam uzeo, ostala su sjećanja i osjećaji duboko utisnuti u moju nutrinu. Sve drugo ostalo je netaknuto.“

Moj poznanik ostao je bez riječi i razrogačenih očiju odmahnuo rukom pa produžio dalje.

Dok sam tako šutke promatrao kako odlazi, a u mislima prizivao sliku zelenila park-šume Jelenovac, na pamet mi je pao američki filozof, esejist i pjesnik Ralph Waldo Emerson koji je još u 19. stoljeću govorio o važnosti nadilaženja „nesklada između čovjeka i prirode“ i potrebi spoznaje da svijet i priroda „potječu od istoga Duha od kojega je i tijelo čovjekovo“. U svojoj hvaljenoj zbirci eseja „O prirodi“, prvotno objavljenoj 1836. godine, Emerson kaže da se u šumama vraćamo mudrosti i vjeri i da smo i mi sami „djelić Boga“.

U šetnji šumom uživamo u malim blagodatima, pomislio sam: u gutljaju vode, komadiću kruha, okusu voćke, tišini drveća i opijenosti mirisima. U spomenutim ljepotama uistinu nije važna priča o profitu ili dobitku.

I naši književnici su, dakako, zapisali misli o važnosti šuma i prirode u njihovim životima. Poznati hrvatski pjesnik, prozaik, književni teoretičar i prevoditelj Ivan Slamnig posvetio je mojoj omiljenoj park-šumi i pjesmu pod naslovom „Jelenovac“, dok naš suvremeni književnik Damir Karakaš, ovim riječima završava svoj hvaljeni roman „Sjećanje šume“ (Sandorf, Zagreb, 2016.), koji je preveden i na nekoliko svjetskih jezika: „Hodam, gazim čas po mahovini, čas po debelim slojevima staroga lišća: grančice mi pod nogama krckaju kao koščice u stopalima. Oko mene noge divovskih stabala: jedva se probijam. Kako ulazim dublje, šuma je sve gušća, mračnija. Nikad kraja; nikad kraja ovoj gustoj šumi.“

I to je sve. Nema dalje. Tako započinje i završava priča o suživotu ljudi i šuma. Ili u našoj, zagrebačkoj verziji, pripovijest i pjesma o povezanosti čovjeka i park-šuma. U šetnji promatramo krošnje drveća i cvijeće. Pratimo crte i mreže koje čine listovi u jesenjem luku boja i svjetla. Sjene i mrak. I odjednom postanemo svjesni raskoši šume.

Došlo je vrijeme da barem na trenutak napustimo površnost svakodnevice društvenih mreža i uronimo dublje u gustoću smisla, ljepote, ljubavi, postojanja, prolaznosti, vječnosti ili park-šume. Usredotočimo se na smisao u životu, odnosno na male, a zapravo velike trenutke provedene u obitelji, u druženju s prijateljima ili u samotnoj šetnji prirodom dok nam „grančice pod nogama krckaju kao koščice u stopalima“.

Park-šume Maksimir, Tuškanac, Cmrok, Zelengaj, Pantovčak, Vrhovec, Kraljevec, Grmoščica i, dakako, Jelenovac nadohvat su nam ruke… i stopala. Na rubu grada i šume nalazi se cijelo novo carstvo. Čovjek ondje hoda i ne radi ništa drugo, a mislima mu prolaze davne slike prošlosti i sjećanja na djetinjstvo… Hodanje tada ponovno postaje dječja igra.