Nebo nad Gradecom

Postoji na Gornjem gradu nešto neopisivo lijepo: neko spokojno ozračje u kojem se isprepleću davnina, mir i tišina. Čovjek ostane nemušt u opisima starih zdanja, lutajući uličicama i trgovima nekadašnjega Gradeca ili Griča. Samo pet minuta šetnje od vreve središta Zagreba nalazi se ljepota od koje zastaje dah, a čovjekov duh postane sudionikom daleke prošlosti. Tako putnik namjernik osupnut dodirom ostataka tisućugodišnjega grada, pogleda uperena u visine, može pomisliti da je i nebo iznad Gradeca drukčije, prepuno znakova, simbola i skrivenih tajni. 

Ipak ću se, u svojem prikazu bogate povijesti Gornjega grada, zadržati na opisu njegovih fizičkih trgova, ulica i zdanja – a ne nebeskoga svoda – na kratkom potezu od Katarinina i Jezuitskoga trga preko Habdelićeve i Kamenite ulice do Kamenitih vrata. Koliko se bogatstva nalazi na tako malom prostoru: priča je to o samostanima, crkvama, gimnazijama, gradskim zidinama i zavjetovalištu te jednoj odista staroj ljekarni. Jezuitski trg nosi naziv, dakako, po isusovcima – katoličkom redu što ga je osnovao baskijski plemić sv. Ignacije Lojolski – koji su mu početkom 17. stoljeća udahnuli novi život. Prvo su uredili zgradu u kojoj je 1607. počela školska obuka, prvu zagrebačku gimnaziju, popularnu Klasičnu, rasadište znanstvenog i kulturnog života, u kojoj je 1614. već bilo 300 polaznika, te uskoro postaje Akademija sa studijem filozofije i teologije, potom i sveučilište 1669. godine, a danas se u tom predivnom, nakon potresa 2020. godine obnovljenom zdanju, školuju učenici Gornjogradske gimnazije. U 17. i 18. stoljeću isusovci su izgradili veliki samostan, a do njega i novu baroknu crkvu sv. Katarine, po kojoj trg ispred ove lijepe sakralne građevine nosi ime. Poznata Galerija Klovićevi dvori smještena je u kompleksu bivšeg isusovačkog samostana na Jezuitskom trgu, a neki od uspješnih projekata koji su realizirani posljednjih godina u ovom predivnom prostoru su, među ostalim, izložbe „Dora Maar i Picasso: dodir pogledima“, „Van Gogh, Mondrian i haaška slikarska škola“, „Marc Chagall – Priča nad pričama“, „Pompeji – život u sjeni Vezuva“, „Tizian, Tintoretto, Veronese – veliki majstori renesanse“, „Edgar Degas, skulpture“, „Julije Klović – najveći minijaturist renesanse“ i „Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900.“.

 Krenemo li dalje od Jezuitskog trga u Ulicu Jurja Habdelića, koja je nazvana po poznatom isusovcu, piscu i leksikografu iz 17. stoljeća, uskoro ćemo naići na jedan od najljepših gornjogradskih građevinskih kompleksa, zgradu od četiri krila koja zatvaraju unutarnje dvorište, a danas se u njoj nalazi Gimnazija Tituša Brezovačkog. „Prvo je bila sjemenište sv. Josipa, a od 1796. Plemićki konvikt, te je omeđuju Jezuitski trg 3, Habdelićeva 1 i Kamenita ulica 11“, precizno je naveo novinar Branimir Špoljarić u svojoj knjizi „Stari Zagreb od vugla do vugla“ (AGM, Zagreb, 2008.). U spomenutom konviktu stasao je velik dio naših intelektualaca, primjerice Ivan Kukuljević Sakcinski, Eugen Kvaternik, Izidor Kršnjavi, Milivoj Dežman, Dragutin Domjanić, Branko i Milan Šenoa i mnogi drugi. Ali, što bi bila priča o dalekoj i bliskoj prošlosti bez nekoga osobnog dodira i subjektivnog doživljaja? U objema navedenim gimnazijama – Gornjogradskoj i Tituša Brezovačkoga – imao sam priliku predavati kao nastavnik filozofije i etike, pa me uz njih vežu lijepe uspomene i poznanstva s vrijednim nastavnicima i kvalitetnim učenicima. A u mladosti sam zalazio i u podrum nekadašnjeg Plemićkoga konvikta, a današnjeg Tituša, gdje se nalazio kultni klub Lapidarij. Svoje djelomično autobiografske prozne zapise o tim i sličnim izlascima u Zagrebu, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zabilježio sam u romanu „Kad su padali zidovi“ (Fraktura, 2019.).

 Habdelićeva, najkraća gornjogradska ulica – koja se sve do 1928. zvala Jezuitska, jer je povezivala Jezuitski trg s Kamenitom ulicom – ima samo tri broja (1, 2 i 4). Na samom uglu ovih dviju uličica nalazi se ljekarna što nastavlja rad najstarije zagrebačke apoteke koja se prvi put spominje već 1355. godine. Često sam u svojim kratkim profesorskim šetnjama, u pauzama između satova, znao zastati ispred spomen-ploče koja je postavljena u Habdelićevoj, na kojoj piše da je tu kao ljekarnik od 1399. radio Danteov praunuk Nicolò Alighieri.

 Spuštamo se Kamenitom ulicom prema Kamenitim vratima. Kažem: spuštamo se, jer sam prošao ovuda stotinu, tisuću puta u različitim fazama svojeg života, kao dječarac, mladić, profesor ili u društvu Ivana Kovačića Crnoga, svojega književnoga lika iz spomenutog romana. U 13. stoljeću naši su gornjogradski predci, nakon što su 1242. godine dobili Zlatnu bulu – kraljevski privilegij hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića, kojim je Gradec postao slobodan kraljevski grad – imali obvezu podići jake utvrde oko cijeloga grada. Zidovi su se održali sve do naših dana, ali tek djelomično, a od vrata kojima se ulazilo i izlazilo iz grada ostala su samo Kamenita vrata. Unutar vrata nalazi se slika Majke Božje od Kamenitih vrata, oko koje je organizirano marijansko svetište, jedno od najvećih u Zagrebu, dok se na zapadnom pročelju vrata nalazi brončana skulptura Dore Krupićeve, djelo kipara Ive Kerdića, glavnog lika romana „Zlatarovo zlato“ iz 1871. godine, postavljena u čast njegova autora Augusta Šenoe – poznatoga hrvatskog književnika, kritičara, prevoditelja i političara te oca spomenutih Milana i Branka, koji su se školovali u obližnjem konviktu. Zanimljiv podatak za ljubitelje književnog imaginarija: Šenoina Dora „stanovala“ je u neposrednoj blizini… u Kamenitoj ulici 5.

 Nakon što putnik namjernik napusti gornjogradske bedeme – pa se polagano zaputi niz strmu, kamenjem popločanu Radićevu, nekad prije Dugu ulicu – možda, pogleda uprta u nebo nad drevnim Gradecom, na nekom od krovova, baš kao u filmu „Nebo nad Berlinom“ Wima Wendersa iz 1987. godine, uoči i anđele. Razlog takvom anđeoskom viđenju može biti dvojak. Ili zato što je „homo viator“ vjernik… ili zbog toga što je koji trenutak prije zastao ispred oltara u kojem se nalazi slika Majke Božje od Kamenitih vrata pa je krajičkom oka zamijetio dva radosna anđelčića što odaju počast Gospi, koja u naručju drži malog Isusa…

Kako god bilo, na Gornjem gradu postoji nešto neopisivo lijepo: neki stoljetni spoj duhovnoga i materijalnog – rubni prostor između spiritualnog i fizičkog – koji jednostavno vrijedi osjetiti i doživjeti.