Kratka povijest zagrebačkih kina

Od djetinjstva sam bio i ostao veliki zaljubljenik u filmove. Capra, Wilder, Hitchcock, Bergman, Kurosawa, Tati, Fellini, Kubrick, Allen, Hill, Scorsese, Monty Python, Golik, Forman, Tadić, Šijan, Wenders, Jarmusch i Tarantino neki su od predstavnika sedme umjetnosti čije sam radove volio gledati. Posebno sam bio oduševljen kada sam prvo s roditeljima, a poslije i sam odlazio u kina u središtu ili na periferiju grada u potragu za novim filmskim doživljajem. Prve filmske predstave Zagrepčani su mogli gledati još davne 1896., a osamdesetih godina prošloga stoljeća na širem području Zagreba bilo je dvadesetak kina.  

Filmove koji su me uvijek iznova intrigirali u mladosti – Sedam samuraja, Sedmi pečat, Moj ujak, Sjever-sjeverozapad, Odiseja u svemiru, Kum, Amarcord, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Taksist, Annie Hall, Lovac na jelene, Ratnici podzemlja, Ritam zločina, Amadeus, Smisao života Montyja Pythona, Pod udarom zakona, Misija ili Nebo nad Berlinom – nisam mogao pogledati kad god sam poželio u toplini svojeg doma, nego sam odlazio u jedno od brojnih zagrebačkih kina, gdje sam stajao u redu nadajući se da se karte neće rasprodati, izbjegavajući pritom poglede „tapkaroša“ u mraku, tj. „švercera“ koji su iste kupovali na veliko i preprodavali po „paprenoj“ cijeni. Potom bih, ako sam bio sretne ruke, s kartom u džepu, kupio kokice i čekao da u 16, 18 ili 20 sati započne kinopredstava. Posebna priča bili su kartodrapci, koji su godinama, sve do odlaska u mirovinu, radili ovaj zahtjevan i častan, „sizifovski“ posao, pa smo ih mi, lokalni klinci, već znali i poimence.

 Sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća Zagrepčani su hrlili u kina gledati domaće i strane, najčešće američke, ali isto tako i britanske, češke, poljske, francuske, talijanske, ruske, njemačke i španjolske dugometražne uratke, kao i filmove iz manjih i egzotičnijih kinematografija. U laganoj šetnji gradom na potezu od Cvjetnog trga do Ilice i dalje prema Britancu, putnik namjernik mogao je naići na više kina čiji će nazivi starijim stanovnicima grada pobuditi brojna sjećanja: kino Zagreb s jednom od ljepše uređenih zagrebačkih filmskih dvorana, kino Balkan u Varšavskoj ulici, poslije preimenovano u Europu, koje je prestalo s radom 2019., KIC u Preradovićevoj koji i danas radi, kino Lika u Ilici, gdje ste mogli gledati filmove pod otvorenim nebom s pogledom na Zagreb, ispod Gornjeg grada, kino Jadran što se nalazilo na križanju Ilice i Frankopanske u kojem se uživalo u umjetničkim europskim filmovima, potom kino Sloboda, koje i dalje obitava malo više, na vrhu Dežmanova prolaza, tik do ulaska u park-šumu Tuškanac, jedno od rijetkih starih zagrebačkih kina koje još uvijek (odlično) radi upravo pod imenom Tuškanac ili kino Kozara (poslije Apolo), nekada davno Olimp, jedno od prvih zagrebačkih kina, a danas Histrionski dom. Ako vas je put odveo dalje Ilicom od Britanca sve do Črnomerca i Kustošije, mogli ste pogledati filmove u tri različita kina (August Cesarec, Kalnik i Kustošija), dok se u blizini Ilice, u Kordunskoj 1, baš kao i danas, nalazila kultna Kinoteka, a Trešnjevčani su odlazili na akcijske i vestern-filmove u kino Triglav, u Okićkoj 3. S druge strane, na potezu od tadašnjeg Trga Republike, a današnjeg Trga bana Josipa Jelačića, prema Kvatriću, radilo je još nekoliko kinodvorana: u Jurišićevoj kino Kosmaj, kasnije Grič, na početku Petrinjske ulice kino Central, koje je danas, nažalost, pretvoreno u noćni klub, pa zatim kino Studio u Vlaškoj i kino Partizan, danas Urania, na adresi Kvaternikov trg 1.

Stara zagrebačka kina kao svojevrsna kulturna dobra većinom, osim pojedinih svijetlih primjera, nisu očuvana u izvornom obliku, nego su pretvorena u trgovine, hotele i noćne klubove ili zjape prazni, čekajući preuređenje ili su zauvijek izmješteni, jer je zgrada u kojoj je kino obitavalo srušena (Kustošija). U nekim su se kinodvoranama, kao što je rečeno, nastavila prikazivanja filmova (kina Kinoteka, Sloboda, Studentski centar), dok su neke zadržale svoju temeljnu kulturno-umjetničku funkciju, pa su postala kazališta (August Cesarec, Kozara, Opatija, Mosor), narodna sveučilišta (Sesvete), centri za kulturu i film (Kalnik, Urania) ili ples (Lika).

S prestankom rada spomenutih kina – koja su početkom novoga tisućljeća izgubila tržišnu utakmicu s modernim multipleks dvoranama u velikim trgovačkim centrima, što zadovoljavaju potrebe suvremenih tehnološki naprednih filmova, ali nude i popratne sadržaje koje traži potrošačko društvo – nestala su i mjesta koja sam često posjećivao. Unatoč tome, nerado odlazim u trgovačke centre, a samim time i u njihova kina, nego se radije u svojim dugačkim zagrebačkim šetnjama prisjećam malih i velikih dvorana koje svoju prošlost skrivaju u starim, pomalo oronulim zdanjima.

Prva filmska projekcija u Zagrebu održana je 1896. u dvorani Kola, u zgradi Hrvatskog sokola (danas je to Akademija dramske umjetnosti), šest mjeseci nakon prve filmske projekcije braće Lumière u Parizu. U jedanaest dana, u tom prvom kinematografu u Zagrebu održano je šezdesetak predstava. O prvim filmskim projekcijama u Zagrebu crticu je zapisao i novinar Branimir Špoljarić u svojoj knjizi „Stari Zagreb od vugla do vugla“ (AGM, Zagreb, 2008.): „Prikazivali su se prizori iz svakidašnjeg života, bez ikakva zapleta, ali već sami pokreti likova i vozila na platnu bili su izvanredna senzacija i zabavljali su publiku.“ Ili plašili, jer bi odjednom dvoranom znali odjeknuti krikovi čuđenja i zaprepaštenja. Naime, na ekranu se pojavila lokomotiva koja je jurila punom parom, kao da će se zaletjeti među publiku: preko platna projurio je brzi vlak koji će se čas poslije zaustaviti na velegradskom kolodvoru. Mnoštvo putnika koji su izlazili i ulazili u vagone, zaposleni kondukteri, nosači s kolicima, prodavači novina, sve se to vrzmalo pred očima začuđenih zagrebačkih gledatelja.

Samo deset godina poslije, 1906. godine u Gajevoj 1, na mjestu današnjeg hotela Dubrovnik, otvoren je prvi stalni kinematograf Union, poznat i pod reklamnim nazivom dvorana Edison, koji je imao električnu rasvjetu i čak pet stotina sjedala. Tako je započela povijest zagrebačkih kin(ematograf)a, koja neprestano, unatoč svim usponima i padovima, traje skoro 120 godina.

Gledajući filmove u starim kinodvoranama, uživao sam u umjetničkom izražaju velikih redatelja od kojih sam neke spomenuo u uvodu. Filmsko obrazovanje stjecao sam u mladosti, gledajući kultne, velike i male filmove. Pritom sam došao do ovog zaključka: neiskusni redatelji drže se pravila, buntovni krše pravila, a umjetnici nadilaze formu. Moj "prozor u svijet" – i mjesta učenja o nadilaženju forme – bila su neprežaljena, širom grada razasuta, zagrebačka kina.