Zagrebačkim ulicama… i šetalištima

Grad ne može nadoknaditi i ostvariti sve ljudske želje i nade, ali ponekad može u svojoj nutrini sakriti od neželjenih pogleda zaljubljene i usamljene, pijance i veseljake, odbačene i prihvaćene, tužne i radosne ili tek promrzle ljubavnike. I Zagreb je takav grad: na trenutak putnika namjernika nosi kroz dan na svojim kamenitim ramenima, šapućući mu na uho prastare tajne u svojem zimskom ruhu, a onda već iza idućega ugla može ga očarati (ili razočarati) onime što skriva u svojim njedrima. Grad je samo naizgled postojan i čvrst, jer se neprestano mijenja zahvaljujući upravo nama, prolaznicima i šetačima koji zajedno s njime supostojimo u ovome kratkom odsječku vječnosti...

„Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče…“, pjevao je zagrebački kantautor i odvjetnik Jadranko Črnko u svojoj poznatoj pjesmi "Zagrebačkim ulicama" iz 1980. godine. Obožavam šetati Zagrebom u proljetnim večerima i ljetnim noćima, jesenskim jutrima i zimskim popodnevnima. Pritom katkad i sam – pjevušeći stihove ove divne šansone – osjećam da se u meni nastanjuje ono najljepše od našega grada: mirisi i dodiri, susreti i poznanstva, ljubavi i čežnje… Dok silazim s Gornjega grada, Zakmardijevim stubama od Strossmayerova šetališta prema dnu Radićeve, pa poput iskusnoga domaćega flanera, dokonog hodača, nastavljam laganim korakom dalje, pokraj spomenika banu Jelačiću, Praškom ulicom prema Zrinjevcu, baš kao u stihu spomenute pjesme, smiješim se zajedno sa Zagrebom: ja u njemu i on u meni.

 U kontekstu životnog stila starih Zagrepčana osim ulica i uličica, najvažniji hodački prostor bila su šetališta ili promenade. Naravno, u ona dobra, stara vremena šetnje i promenadno hodanje bili su regulirani nizom društvenih pravila i običaja. „Najstarije zagrebačko promenadno šetalište uređeno je na južnom obronku Gornjeg grada početkom 19. stoljeća i otvoreno 1813. godine, a dograđuje se i uređuje nekoliko puta tijekom tog stoljeća“, zapisala je teoretičarka književnosti i sveučilišna profesorica Dubravka Zima u svojoj iznimno zanimljivoj, nedavno objavljenoj knjizi „Hodanje: poglavlja iz kulturne povijesti“ (Naklada Ljevak, 2025.). Potom je ime Južno šetalište zamijenjeno Strossmayerovim imenom 1874. godine, prilikom osnutka modernog sveučilišta, dok je Sjeverno šetalište otvoreno 1841., a od 1878. nosi naziv po pjesniku Stanku Vrazu. I danas ondje, ispod šetališta, postoji kavana Palainovka, jedna od najstarijih kavana u Zagrebu u kojoj se prodavao prvi sladoled u gradu, o čemu, na ironičan način, u svojim "Zagrebuljama", feljtonskim zagrebačkim kronikama, piše neponovljivi August Šenoa: "Ljudi su se u ono doba dakako jatomice tiskali na novo šetalište, pod banom Jelačićem došla je 'sjeverna promenada' istom u modu. Ban je s banicom znao ovamo doći srknuti sladoleda…"

 Volim tako, dakle, baš kao danas, sići s Gornjega u Donji grad i promatrati ljude, pa s noge na noge doći sve do „Zrinskog trga“, kako je „Novi trg“ nazvan 1866. godine, i sjesti na klupu. Duž šetnica ovoga parka nalaze se predivne platane, a nakon izgradnje željezničkoga kolodvora krajem 19. stoljeća, prostor između Jelačićeva trga i kolodvora uređen je u nizu zelenih perivoja i površina, u obliku takozvane zelene potkove. Zrinjevac je bio i ostao jedno od omiljenih zagrebačkih šetališta: tijekom 70-ih godina 19. stoljeća dnevno ga je znalo posjetiti oko dvije tisuće šetača, a i danas je, među domaćim i stranim posjetiteljima, iznimno popularno.

Sjedim tako u blizini glazbenoga paviljona i razmišljam. U činjenici da je grad bio prije nas i da će postojati poslije isteka našega vremena ne bi trebalo biti tuge, nego neke tihe radosti, jer u osjenčanim tragovima promenade ili šetnjice – poput ove koja vodi Praškom ulicom od Zrinjevca prema zagrebačkome Glavnom kolodvoru – ljudska bića zapravo koračaju nevidljivim stopama svojih očeva i majki, baka i djedova, svojih nedavnih i davnih predaka. A istim tim upražnjenim stazama stupat će i naši potomci u neko nadolazeće jesensko ili zimsko popodne...

Ovdje i sada je taj trenutak u kojem postajem svjestan da moj grad u svojoj tisućugodišnjoj knjizi iskrzanih korica čuva (ne)zapisane biografije svih šetača – malih i velikih, prolaznih i stalnih, bezimenih i imenih – koji su u njemu ikada, zajedno s njime supostojali... I ta spoznaja ispunja me neizmjernom srećom jer, ipak, kako na početku tako i na kraju, baš ljudi svojim bivstvovanjem, djelovanjem, suživotom i suradnjom čine i stvaraju – da ne kažem grade – grad.

A što je moderan grad, pitam se, bez svojih starinskih „flanerskih“ ukrasa: povijesnih uličica, parkova, perivoja i šetališta.

Umjesto odgovora ustanem s klupe i zakoračim u adventsku večer, okružen stoljetnim platanama i obasjan tisućama svjetlucavih lampica – prisjećajući se davnih kurtoaznih večernjih šetnji promenadom i godine kada je na šetalište uvedena plinska rasvjeta (1877.) – pa pogleda uprta u neku meni nedostižnu daljinu, podignem ovratnik kaputa i zapjevam ispod glasa: "Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče…"