Ponavljanje

Svijet je ponavljanje. Pokušao sam samome sebi objasniti tu misao jer mi se cijelim putem prema Šalati vrzmala po glavi. Na Šalati sam živio u djetinjstvu – krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća – i puno svojih lijepih uspomena vežem za taj dio Zagreba, što mirno, usporedo s drugim gradskim kvartovima, živi na obronku Medvednice, sjeverno od Vlaške ulice.

Oklijevao sam. Naime, u ulici svojega djetinjstva nisam bio otkad smo se odselili, od 1982. ili tako nekako. Tada sam imao tek devet godina. Uputio sam se prema Trgu bana Jelačića. Ondje je na uglu s Praškom stari poznanik čistio cipele nekom čovjeku. Mahnuo sam mu, ali on me nije primijetio. Žurio sam Jurišićevom dok se u meni nešto prelamalo. Odlučio sam prodrmati ustaljenost svojega života i krenuti natrag, na Šalatu, u vrijeme koje sam ostavio iza sebe prije četrdesetak godina. Stajao sam na vrhu Schlosserovih stuba, koje su bile neprohodne zbog rekonstrukcije, razmišljajući kako se još uvijek mogu vratiti, jer bio sam svjestan da će me put kojim sam krenuo odvesti u nepoznatom smjeru. Na neki me način ta činjenica veselila. U želucu mi je poigravala sitna radost, veselio sam se mrvicu toplijim danima nakon dugog razdoblja zimske hladnoće, pa sam osokoljen nastavio hodati dalje prema Babonićevoj ulici. Dok sam prolazio pokraj bazena i igrališta na Šalati, mojim tijelom kolali su sokovi neizmjernog veselja – kakvo se, vjerojatno, rađa u čovjeku povratniku koji nakon dugog vremena posjećuje svoju rodnu grudu – poput nepomućene rijeke davnih neuhvatljivih vremena… A onda, opet za promjenu, pojavljivali bi se i brzaci straha u obliku pitanja što ću zateći na svojemu odredištu, pred kućom u kojoj je nekada davno živio „dječak u meni“.

Zastao sam na mjestu gdje se dva puteljka račvaju ispred Medicinskog fakulteta i odabrao onaj više zarastao u travu, nastavljajući putem svoje sudbine, koračajući u nejasnu budućnost. Osvrnuo sam se još jednom prema središtu Zagreba, od Draškovićeve prema Trgu, potom i u suprotnom smjeru, prema Zvonimirovoj i dalje, dokle god mi je sezao pogled. U meni se rađao onaj neobični osjećaj kada napuštate poznato područje i otiskujete se samo koji kilometar dalje, gdje vas nitko ne čeka i ne poznaje. Osjećaj trenutka u kojem vam više nitko ne može ništa oduzeti – jer sve ste ostavili i sve dajete drugima – nego možete samo dobiti… napokon dobiti sebe kakvoga i zaslužujete. Noge su me počele same od sebe nositi uz Vončininu. Više se nisam osvrtao, nego sam zadihano pjevušio melodiju koju sam upravo izmišljao, baš kao što sam to često radio kao dječarac.

Voćarska ulica izgledala je gotovo isto kao u ona dobra stara vremena. Zurio sam prema nogometnom igralištu iza ograde bivšeg isusovačkoga (danas Međubiskupijskoga) sjemeništa, koju smo često preskakali i potajno igrali nogomet na velikom terenu. Primicao sam se svojoj nekadašnjoj ulici, razmišljajući kako se kvart i nije previše promijenio, jer je i dalje prepun starih obiteljskih dvokatnica. Srce mi je strahovito tuklo, kao da će iskočiti, a ruke su mi počele drhtati. Iz obližnje kuće začula se zanosna Bachova glazba – zvučala je kao da se kakvo anđeosko biće spušta niz nebeske ljestve – a tijelom su mi prolazili trnci zadovoljstva.

Prešao sam Voćarsku i sišao onim istim stubama kojima sam nekada uvijek išao kući. Zubato siječanjsko sunce udaralo mi je u glavu – baš kao davno prije u igri s prijateljima na obližnjoj livadi koja više ne postoji – a ja sam se rastapao pod naletima sreće. Što je zapravo značila ta misao? Što je uopće ponavljanje? Pokušaj ponovnoga uspostavljanja nečega što je izgubljeno… Ili zaboravljeno? Može li itko to postići? Onaj poznati osjećaj izgubljenog vremena, prošlih događaja, ljubavi, ljudi, zauvijek nestaloga trenutka – osjećaj bliskosti i udomljenosti, sličan zagrljaju – ponavljanje… nešto poput povratka ili pronađenosti. O svemu tome – o povratku u djetinjstvo, odnosno o „arheologiji“ sjećanja i „arhitekturi“ ponavljanja – svojedobno sam napisao i roman naslovljen „Ponavljanje“, koji je objavljen 2012. godine.

Sišao sam na Babonićevu ulicu, ugledao kuću odmah nasuprot stubama, desetak metara ulijevo. „Moram ostati miran i pribran“, ponavljao sam samome sebi, ali to nije bilo tako jednostavno. Preplavili su me osjećaji. Zašto to radim, zašto se kradomice i u tišini vraćam u odaje djetinjstva? Nisam znao odgovore na ta pitanja. U mislima sam otvorio dvorišna vrata i preskačući tih nekoliko metara do ulaza u prizemni stan, imao sam osjećaj kao da prolazim kroz kakav vremenski tjesnac, izgubljeno vrijeme koje još uvijek postoji, ako nigdje drugdje, onda u dubini moje duše, mojega srca. Ubrzano sam disao, svjestan da ću na ovome mjestu doživjeti obnavljanje ili propast. Nema ničega između tih dvaju polova, osim nepremostivog jaza koji odiše daljinom i hladnoćom. Otvorio sam imaginarna vrata, dok su u mene nadirala sjećanja: lupanje loncima iz obližnje kuhinje, majčin zvonki glas, prilika oca s novinama u dnevnom boravku… Vidio sam sebe u ranoj dobi kako jedem jagode u predsoblju gledajući se u zrcalu i razmišljajući što ću postati kada odrastem. Teško dišući, osjetio sam onaj poznati stisak u grlu, nervozu koja me prožela, dok mi se koža ježila. Sve kao da je stalo u taj kratki trenutak. Sve kao da je u tom istom trenutku nestalo.

Daje li povratak, uistinu, smisao odlasku, upitao sam se. Katkad je, kako u životu tako i u vjeri i ljubavi, bolje ostaviti neke događaje obavijenima tajnovitošću. Ali, opet, s druge strane, pogled na ono što smo dugo sanjali, čekali ili zamišljali – bilo da je riječ o ponovnom ljubavnom zagrljaju ili o povratku rodnoj kući nakon dugog vremena – često u nama može ponoviti isti osjećaj koji smo u odlasku (ili na rastanku) ponijeli sa sobom.

Čini mi se da u čovjeku živi neponovljiva ljepota ponavljanja… svijeta i života.