Hrvati u Međunarodnoj plivačkoj kući slave u Fort Lauderdaleu

Na istočnoj obali Floride, četrdesetak kilometara sjeverno od Miamija, smjestio se Fort Lauderdale, grad poznat po svojim kanalima, marinama i bogatoj sportskoj tradiciji. U njemu danas živi oko 170 tisuća stanovnika, među kojima svoje mjesto ima i hrvatska zajednica koja već desetljećima njeguje povezanost s domovinom. No Fort Lauderdale nije važan samo zbog svojih hrvatskih korijena. Upravo se ovdje nalazi jedna od najuglednijih sportskih institucija svijeta – Međunarodna plivačka kuća slave, mjesto na kojem su trajno zabilježena imena najvećih velikana vodenih sportova. 

Godine 1965. osnovana je pod nazivom International Swimming Hall of Fame (ISHOF), s ciljem očuvanja uspomene na sportaše, trenere i sportske djelatnike koji su svojim talentom, predanošću i rezultatima obilježili povijest plivanja, vaterpola, skokova u vodu te plivanja na otvorenim vodama. Ulazak u Kuću slave predstavlja jedno od najvećih priznanja koje sportaš može primiti, jer njegovo ime postaje dijelom svjetske sportske baštine. Među brojnim slavnim imenima posebno mjesto zauzimaju i hrvatski sportaši, čiji su uspjesi ostavili dubok trag u povijesti vodenih sportova.

Helen Crljenkovich – ponosna Hrvatica među zvijezdama američkog plivanja

Među prvim ženama hrvatskog porijekla koje su stekle međunarodnu slavu bila je Helen Crljenkovich. Rođena je 1921. godine u Columbusu u američkoj saveznoj državi Ohio, kao kći hrvatskih iseljenika. Njezina majka Anka Tomin potjecala je iz Petrijevaca, dok je otac Adam bio rodom iz Baničevca. 

Kada je prepoznat njezin izniman talent za vodene sportove, majka se zajedno s njom preselila u Kaliforniju, gdje je Helen nastavila školovanje, a poslije i studij na uglednom Sveučilištu Berkeley. 

Istaknula se kao vrhunska skakačica u vodu, a njezina popularnost nadilazila je granice sportskih bazena. Nastupala je i u filmovima slavnog filmskog studija Metro-Goldwyn-Mayer, zajedno s legendarnom plivačicom i glumicom Esther Williams. 

Unatoč uspješnoj karijeri i životu u Americi, Helen nikada nije željela promijeniti ili amerikanizirati svoje prezime. Ponosno je isticala svoje hrvatsko porijeklo, smatrajući ga važnim dijelom vlastitoga identiteta. 

Sudbina joj, međutim, nije bila naklonjena. Trebala je nastupiti na Olimpijskim igrama 1940. godine, no njihovo održavanje spriječio je Drugi svjetski rat. Kasnije je oboljela od karcinoma te prerano preminula 1955. godine. Ipak, njezina ostavština nastavila je živjeti. 

Toliko je bila cijenjena da ju je znameniti meksički slikar Diego Rivera uključio među likove na monumentalnom muralu Pan American Unity, nastalom 1940. godine. Na tom impresivnom djelu, koje se danas nalazi u City Collegeu u San Franciscu, Helen je prikazana u elegantnom i gracioznom labuđem skoku, rame uz rame s velikim umjetnicima i povijesnim osobama svojega vremena, uključujući i Riverinu suprugu Fridu Kahlo.

Đurđica Bjedov – zlatna olimpijka iz Splita

Kada je riječ o hrvatskom ženskom plivanju, posebno mjesto pripada Splićanki Đurđici Bjedov. Rođena 1947. godine, ušla je u povijest kao jedina hrvatska plivačica koja je osvojila olimpijsko zlato. Taj je podvig ostvarila na Olimpijskim igrama u Mexico City 1968. godine. U utrci na 100 metara prsno osvojila je zlatnu medalju, dok je na dvostruko duljoj dionici stigla do srebra. 

Njezini izvanredni uspjesi odjeknuli su sportskim svijetom te je iste godine proglašena sportašicom godine. U Međunarodnu plivačku kuću slave primljena je 1987. godine, čime je potvrđen njezin status jedne od najvećih plivačica koje je Hrvatska ikada imala. 

Nakon završetka natjecateljske karijere ostala je vezana uz sport kao trenerica, nastavljajući svoje iskustvo i znanje prenositi novim generacijama plivača u Švicarskoj, gdje i danas živi. 

Paulo Radmilović – velški Hrvat i olimpijski velikan

Među najstarijim imenima hrvatskoga sportskog nasljeđa nalazi se i Paulo Radmilović. Rođen je 1886. godine u Cardiffu u Walesu. Njegova majka bila je Irkinja, dok je otac potjecao iz Makarske. 

Radmilović je pripadao generaciji pionira modernog olimpizma te je tijekom karijere osvojio čak četiri olimpijska zlata. 

Na Olimpijskim igrama u Londonu 1908. osvojio je zlatne medalje u plivanju i vaterpolu, a olimpijski pobjednik bio je i u Stockholmu 1912. te Antwerpenu 1920. godine. 

Njegova iznimna sportska karijera donijela mu je mjesto među besmrtnicima vodenih sportova, a u Međunarodnu plivačku kuću slave primljen je 1967. godine.

Ratko Rudić – najveći trener u povijesti vaterpola

Kada se govori o vaterpolu, teško je pronaći ime koje izaziva toliko poštovanja kao što je ono Ratka Rudića. Rođen 1948. godine, Rudić je ostvario veličanstvenu karijeru najprije kao igrač, a potom i kao trener. Tijekom desetljeća rada osvojio je nevjerojatna 64 trofeja, među kojima 19 klupskih naslova i 45 reprezentativnih medalja. 

Posebno se ističe čak 18 zlatnih odličja osvojenih na najvećim natjecanjima.

Na europskim i svjetskim prvenstvima te olimpijskim igrama osvojio je ukupno 21 medalju, od čega deset zlatnih. 

Kao igrač i trener sudjelovao je na jedanaest Olimpijskih igara, što predstavlja jedinstven hrvatski rekord. Njegovo ime postalo je sinonim za pobjedu, disciplinu i vrhunsko sportsko vodstvo. U Kuću slave primljen je 2007. godine.

Perica Bukić – najtrofejniji vaterpolist svih vremena

Među hrvatskim sportskim velikanima posebno mjesto pripada i Šibenčaninu Perici Bukiću. Rođen 1966. godine, tijekom karijere osvojio je čak četrdeset velikih odličja, zbog čega ga mnogi smatraju najtrofejnijim vaterpolistom u povijesti ovoga sporta. 

Njegovu kolekciju krase dvije olimpijske zlatne medalje, osvojene u Los Angelesu 1984. i Seoulu 1988. godine. Uz to je bio dvostruki svjetski prvak te četverostruki klupski prvak Europe. Njegov ulazak u Međunarodnu plivačku kuću slave 2008. godine bio je logičan nastavak karijere obilježene uspjesima kakve postižu samo najveći sportaši. 

Splitska vaterpolska škola među besmrtnicima

Hrvatsku u Fort Lauderdaleu predstavljaju i druga velika imena vaterpola. U Kuću slave primljeni su Zdravko Ćiro Kovačić i Zdravko Ježić, dok su među Splićanima posebno mjesto zauzeli Ivo Trumbić, primljen 2015. godine, te Radovan Miškov, koji je uvršten godinu ranije u kategoriji veterana. 

Njima je prethodio još jedan velikan splitskoga i hrvatskoga vaterpola – Milivoj Bebić.

Milivoj Bebić – čovjek koji je rušio granice mogućega

Milivoj Bebić rođen je u Splitu 1959. godine i smatra se jednim od najvećih igrača koje je vaterpolo ikada imao. Međunarodna plivačka federacija FINA proglasila ga je najboljim svjetskim vaterpolistom 1982., 1984. i 1986. godine. Njegova sposobnost postizanja pogodaka bila je gotovo nevjerojatna, a protivnički vratari često su bili nemoćni pred njegovom preciznošću i snagom. 

Bebić je ostavio dva rekorda koja su dugo izazivala divljenje sportskog svijeta. 

U utakmici između Jugoslavije i Gvatemale postigao je čak 28 pogodaka, što predstavlja svjetski rekord po broju golova na jednoj utakmici. Tijekom samo šest godina nastupa za reprezentaciju odigrao je 222 susreta i postigao čak 620 pogodaka. Bio je i prvi vaterpolist u povijesti koji je za prelazak iz jednoga kluba u drugi potpisao milijunski ugovor, kada je iz splitskoga POŠK-a prešao u talijanski Volturno. 

Njegovu bogatu karijeru obilježile su i olimpijske medalje – srebro iz Moskve 1980. te zlato iz Los Angelesa 1984. godine. 

U Međunarodnu plivačku kuću slave primljen je 2013. godine, čime je i službeno potvrđeno ono što su ljubitelji vaterpola odavno znali – da pripada samom vrhu svjetske sportske povijesti.

Mirko Vičević – Kotoranin koji je osvojio svijet vaterpola

Mirko Vičević rođen je 1968. godine u Kotoru, gradu bogate vaterpolske tradicije u kojem stoljećima živi brojna hrvatska zajednica. Već kao mladić pokazao je iz-niman talent te je izrastao u jednoga od najboljih svjetskih vaterpolista svoje ge-neracije. Tijekom bogate igračke karijere nastupao je za nekoliko europskih veli-kana, među kojima se posebno ističu kotorski Primorac, zagrebačka Mladost i talijanski Posillipo, s kojim je osvojio niz domaćih i međunarodnih trofeja.

Bio je olimpijski pobjednik na Igrama u Seulu 1988. godine, a tijekom karijere osvojio je i naslove svjetskog (dvije zlatne medalje u Madridu 1986. i Perthu 1991.) te europskog prvaka (srebrna medalja u Bonnu 1989. i zlatna u Ateni 1991.). Njegova igra odlikovala se iznimnom tehnikom, pregledom igre i liderskim sposobnostima, zbog čega je godinama bio jedan od ključnih igrača reprezentacije.

Nakon završetka igračke karijere uspješno se posvetio trenerskom radu, nastavljajući prenositi svoje bogato iskustvo novim generacijama vaterpolista.

Za izniman doprinos razvoju i promicanju vaterpola primljen je 2024. godine u Međunarodnu plivačku kuću slave u Fort Lauderdaleu. 

Time je postao još jedan hrvatski velikan među besmrtnicima svjetskih vodenih sportova, potvrđujući da hrvatski prostor, od Splita do Boke kotorske, već više od stoljeća daje vrhunske vaterpoliste koji ostavljaju neizbrisiv trag u svjetskoj sportskoj povijesti.

Uz to Vičević od 2023. godine obnaša funkciju predsjednika Hrvatskog građanskog društva Crne Gore Kotor te je izabran za admirala Bokeljske mornarice.

Hrvatski trag u svjetskoj sportskoj baštini

Međunarodna plivačka kuća slave u Fort Lauderdaleu nije samo muzej sportskih uspomena. Ona je svojevrsni panteon vodenih sportova, mjesto na kojem su trajno pohranjene priče o iznimnim ljudima koji su pomicali granice ljudskih mogućnosti. Među njima se nalaze i brojni Hrvati – sportaši, treneri i olimpijski pobjednici koji su svojim uspjesima pronijeli ime Hrvatske diljem svijeta.

Od Helen Crljenkovich i Đurđice Bjedov do Ratka Rudića, Perice Bukića, Milivoja Bebića i Mirka Vičevića, hrvatska imena u Fort Lauderdaleu svjedoče o dugoj i bogatoj tradiciji vodenih sportova. Njihove medalje, rekordi i životne priče ostaju trajni podsjetnik da je hrvatski sport, unatoč veličini zemlje iz koje potječe, dao pojedince koji su zauvijek obilježili svjetsku sportsku povijest.