Oproštaj od dr. Carlosa Yurca – liječnika, humanista i čuvara hrvatskih korijena

Dana 14. kolovoza 2026. u Castru, na čileanskom otoku Chiloéu, u 90. godini preminuo je dr. Carlos Yurac Soto, liječnik koji je desetljećima bio duboko povezan sa životom otočana, ali i jedan od ljudi koji su najviše učinili za očuvanje hrvatskoga identiteta na tom udaljenom dijelu Čilea. 

Njegovim odlaskom zatvara se jedno dugo poglavlje povijesti jedne od najpoznatijih hrvatskih obitelji na Chiloéu, obitelji Yurac, ali ostaje priča koja na gotovo simboličan način povezuje dva udaljena otoka Brač i Chiloé.

Carlos Yurac rodio se u Castru 1936. godine. Njegova hrvatska obiteljska priča započela je mnogo prije njegova rođenja, kada je njegov otac Petar Jurač Pitalo kao dijete napustio Bobovišća na otoku Braču i krenuo prema Južnoj Americi. Došao je zajedno s bratom Albertom i sestrom Lucijom. Alberto je poslije živio u Valparaísu, dok su Petar i Lucija 1920. godine stigli u Castro.

Bilo je to vrijeme kada put iz dalmatinskoga otočkog mjesta do Čilea nije bio samo putovanje preko oceana nego gotovo odlazak u drugi svijet.

Lucija se poslije udala za Santiaga Serku (Šerka), također Bračanina, iz Sumartina. Nikada nije naučila španjolski, vrlo se malo družila izvan obitelji i izlazila je uglavnom u crkvu. Takve životne priče prve generacije iseljenika danas nam možda najbolje pokazuju koliko je težak znao biti prijelaz između staroga i novoga svijeta.

Carlos Yurac pripadao je već generaciji koja je bila potpuno čileanska, ali hrvatske korijene nikada nije doživljavala kao nešto daleko ili nevažno.

Njegova su djeca u oproštajnom tekstu napisala kako je njihov otac bio „duboko čileanski i istodobno duboko ponosan na svoje hrvatske korijene“. Obiteljska povijest, napisali su, počela je daleko od Chiloéa, kada je njihov djed stigao s Brača i ukorijenio se na drugom, južnom i udaljenom otoku, na drugom kraju svijeta.

Iz toga putovanja nije nastala samo obitelj. Nastao je i određeni način razumijevanja života kroz rad, pripadnost, dostojanstvo, ustrajnost i ljubav prema zemlji koja te prihvatila.

Liječnik koji je izabrao Chiloé

Carlos Yurac studirao je medicinu na Universidad de Chile u Santiagu, jednom od najvažnijih čileanskih sveučilišta. Bio je uspješan student i pred njim su stajale brojne mogućnosti profesionalnoga razvoja.

Ipak, odlučio je vratiti se na Chiloé.

To je bio izbor koji je, prema riječima njegove obitelji, odredio njegov život. Vratio se jer je volio svoj otok i jer je vjerovao da znanje svoju pravu vrijednost dobiva tek kada ga čovjek stavi u službu drugih.

Kao liječnik, ginekolog, desetljećima je radio među stanovnicima Chiloéa u vrijeme kada baviti se medicinom na tom otočju nije značilo samo sjediti u ordinaciji. Trebalo je prelaziti velike udaljenosti, snalaziti se u uvjetima koji su bili neusporedivo teži od današnjih i biti dostupan ljudima kojima je liječnik često predstavljao jedinu mogućnost pomoći.

Medicinu je, kako piše njegova obitelj, shvaćao ne samo kao profesiju nego kao duboku ljudsku odgovornost.

Na tom putu bila je uz njega supruga dr. Gloria Romero, pedijatrica. Bili su životni partneri, ali i kolege povezani istim shvaćanjem liječničkoga poziva, a to je služiti svima jednako i svakom čovjeku pristupati s jednakim dostojanstvom i poštovanjem.

Njihova djeca odrasla su uz taj primjer. Carlos i Gloria roditelji su sina Miroslava, liječnika, te kćeri Danie, također liječnice, i Vesne, arhitektice. U obitelji se tako nastavila tradicija obrazovanja, rada i služenja zajednici koju su roditelji smatrali važnijom od osobnoga uspjeha.

Ali Carlos Yurac bio je, kako su napisala njegova djeca, mnogo više od liječnika.

Bio je čovjek kulture, razgovora i velike sposobnosti okupljanja ljudi. Njegova je kuća bila mjesto susreta, razgovora, znanja, velikodušnosti i humanosti. Ljudi su mu dolazili jer su se ondje osjećali dobrodošlo, u što sam se osobno uvjerila prilikom moga posjeta Castru.

Upravo će mu ta sposobnost okupljanja ljudi pomoći i u još jednoj životnoj misiji, očuvanju hrvatskoga identiteta na otoku Chiloé.

Od Círcula Chilote do Club Croata Chiloé

Godine 1973. Carlos Yurac bio je među osnivačima društva Círculo Chilote Yugoslavo de Cultura. Uz njega su u osnivanju sudjelovali Alejandro Skarmeta Kusanovic, Ivo Goles Radnic i Vladimir Čaks.

Društvo se s vremenom ugasilo, a Yurac je jedno vrijeme napustio Chiloé i radio u Santiagu. No ponovno se vratio na svoj otok.

Godine 2004. sudjelovao je u osnivanju Club Croata Chiloé, čime je hrvatska zajednica na otoku ponovno dobila mjesto okupljanja. 

Za njega čuvanje hrvatskoga identiteta nije značilo okretanje prošlosti niti odvajanje od čileanskoga društva. Upravo suprotno, u njegovu su životu čileanski i hrvatski identitet postojali zajedno, bez proturječja.

Njegova su djeca nakon njegove smrti napisala kako je želio graditi mjesta gdje se ljudi mogu susretati, prepoznavati jedni druge, dijeliti zajedničku povijest i osjećati da pripadaju nečemu većem.

Jedan lijepi obiteljski detalj možda o toj povezanosti s Hrvatskom govori više od mnogih službenih podataka.

U obitelji Yurac postoji tradicija da svaka generacija ima brod koji se zove „Dalmacia“.

Na otoku Chiloéu, okruženom morem, potomci čovjeka koji je došao s Brača generacijama daju svojim brodovima ime kraja iz kojega je obitelj krenula. Teško je zamisliti ljepši simbol iseljeničke memorije.

Dva otoka, jedna obiteljska priča

Carlos Yurac pripadao je onoj generaciji hrvatskih potomaka u Čileu koja možda više nije govorila hrvatskim jezikom svojih predaka, ali je vrlo dobro znala odakle potječe.

Brač i Chiloé geografski su nevjerojatno udaljeni, ali u životu obitelji Yurac ta dva otoka nikada nisu bila sasvim razdvojena. Jedan je bio početak obiteljske priče, drugi je postao dom. Carlos Yurac svoj je život posvetio upravo tome domu. Ondje je liječio, podizao obitelj, okupljao ljude, čuvao priče predaka i ostavljao ih novim generacijama.

Njegova su djeca na dan smrti napisala kako nikada nismo doista spremni oprostiti se od oca, bez obzira na to koliko je dugo i ispunjeno živio.

Ostaje njegova odsutnost, ali ostaje i sve ono što se ne može izgubiti: priče, znanje, obitelj, pacijenti kojima je pomagao, kolege koje je podučavao, hrvatska zajednica koju je okupljao i sjećanje na čovjeka koji je znao spojiti korijene s otvorenošću prema svijetu.

Ostaje i „Dalmacia“, ime koje će ponovno ponijeti neki brod i tako nastaviti put koji je prije više od stoljeća započeo između Brača i Chiloéa.

Carlos Yurac Soto otišao je nakon devedeset godina života. A iza njega je, kako je lijepo napisala njegova obitelj, ostalo mnogo posijanoga. I možda je upravo to najljepše što se o jednom čovjeku na kraju njegova puta može reći.