Ostavili Australiju i vratili se u Hrvatsku: Željeli smo ovo za svoju djecu

Otišli su u Australiju s jednostavnim planom - zaraditi dovoljno da na započetu kuću stave prozore i vrata, a onda se vratiti u Hrvatsku. Planirane dvije godine pretvorile su se u desetljeća života na drugom kraju svijeta. No od povratka nikada nisu odustali. Danas se njihova priča nastavila ondje gdje je i počela - u Hrvatskoj.

Priča obitelji Jurjević iz serijala "Hrvatska moj izbor" priča je o nostalgiji, obitelji i upornom čuvanju hrvatskog jezika, kulture i vjere u Australiji, ali prije svega o želji da se jednoga dana vrate kući.

Otišli da zarade za prozore i vrata

Frane Jurjević bio je najmlađi, deseti u obitelji. Neka njegova braća i sestre napustila su rodni kraj još prije njegova rođenja. Kada je početkom 1987. prvi put stigao u Australiju, prvi je put upoznao i sestru koja je otišla godinu dana prije nego što se on rodio.

Frane i supruga Milena u Hrvatskoj su tada već počeli graditi svoju kuću. Bio je iskopan podrum, podignuti zidovi i napravljena ploča. Plan je zvučao jednostavno.

- Ajde, ako se pruži prilika, idemo otići da zaradimo barem da stavimo prozore i vrata, da zatvorimo kuću, prisjeća se Frane.

Otišli su. A od tog odlaska prošlo je punih 36 godina.

"Nikada nismo odustali od povratka"

Milena kaže da ih, unatoč godinama provedenima u Australiji, želja za povratkom nikada nije napustila.

- Kako je suprug rekao, idemo zaraditi za prozore i vrata i mi ćemo se vratiti. Naravno, ali nikada nismo odustali od povratka, rekla je. 

Znali su da povratak neće biti moguć ako njihova djeca izgube vezu s Hrvatskom. Zato su ih odmalena učili hrvatskoj kulturi, vjeri i jeziku. Kada su 1999. prvi put nakon dvanaest i pol godina ponovno došli u Hrvatsku, donijeli su važnu odluku. Počet će graditi most između Australije i Hrvatske.

Djeca su u Canberri išla u hrvatsku školu, crkvu, folklor i dramske sekcije. Obitelj je u Hrvatsku dolazila, upoznavala rodbinu, stvarala prijateljstva i učila običaje. Povratak je bio stalna tema za obiteljskim stolom.

Kći se vratila s djetetom iste dobi u kojoj je otišla

Ta povezanost s Hrvatskom prenijela se i na novu generaciju. Martina Boljkovac kaže da je jedan od najvećih razloga povratka bio njezin sin. Željela je da raste u svojoj domovini, kulturi i vjeri.

Njezina životna priča pritom je napravila gotovo nevjerojatan krug. Iz Hrvatske je s roditeljima otišla kada je imala godinu dana, a vratila se sa svojim djetetom - također starim godinu dana.

- Zbog toga ja stvarno čvrsto vjerujem da je ovo Božja ruka koja nas je dotakla da se svi vratimo ovako skupa, kaže Martina.

"Život je jako kratak"

Povratak nije bio samo povratak korijenima. Bio je to i izbor drukčijeg načina života.

Martina australsku svakodnevicu opisuje kao neprestanu žurbu – torba u jednoj ruci, kava za van u drugoj, slušalice u ušima i stalno kretanje.

- Život je jako kratak, kaže, objašnjavajući da su se zapitali gdje žele provesti život i gdje će on biti kvalitetniji.

Slično govori i Stipe Jurjević. Canberra je za njega značila više stresa, trčanja, rada i obveza, dok u Hrvatskoj osjeća da ima vremena za ljude i svakodnevni život.

- Ovdje se baš osjećaš da ti je lagana glava, opisuje.

Djeca su u Hrvatskoj otkrila slobodu

Valentina Čorak posebno pamti nešto što ju je nakon Australije iznenadilo - slobodu koju ovdje imaju djeca.

Kada ju je sin prvi put pitao može li sam s prijateljima na igralište, nije mogla zamisliti da ga ondje jednostavno pusti.

- Otišla je za njim i sjedila na igralištu, sve dok joj sin nije rekao mama, ti ne tribaš tu biti, naglasila je. 

Trebalo joj je vremena da se navikne.

- To je tu normalno, što je predivno, jer to je ipak djetinjstvo, kaže.

U Hrvatskoj su pokrenuli i vlastite poslove

Povratak za članove obitelji nije značio odustajanje od poslovnih ambicija. Stipe je u Hrvatskoj pokrenuo vlastiti posao vezan uz rehabilitacijske i fizikalne terapije te kaže da je vrlo zadovoljan kako se posao razvija.

Martina i Valentina rade na projektu digitalne platforme za nautički turizam koja bi domaćim pružateljima usluga trebala omogućiti predstavljanje njihovih usluga i pridonijeti razvoju nautičkog turizma na hrvatskoj obali. No obitelj otvoreno govori i o tome da prilagodba nakon povratka nije bila jednostavna.

Milena kaže da prva godina nije bila laka i da novac pritom nije bio glavni problem. Nakon desetljeća provedenih u drugom sustavu trebalo je vremena, strpljenja i živaca za prilagodbu životu u Hrvatskoj.

"Nemamo tamo ovu ariju i ovaj naš svit"

Frane možda najjednostavnije opisuje ono što im je svih tih godina nedostajalo. Gotovo sve što su imali u Australiji, kaže, imaju i u Hrvatskoj. Ali jedno nisu imali.

- Nemamo ovu ariju, kako bi mi rekli u Dalmaciji. Nemamo ovaj svit naš oko nas, dodao je. 

Nedostajao mu je upravo taj način života – mogućnost da nekoga pozdraviš sa stotinu metara udaljenosti, dobaciš mu nešto i osjetiš bliskost s ljudima oko sebe.

- To je onaj mentalitet, način života... nigdje usporedivo ka' tu kod nas, poručio je. 

"Vratite se jer ovdje je najbolje živjeti"

Nakon vlastitog iskustva povratka Milena ima jasnu poruku Hrvatima koji još uvijek žive u iseljeništvu.

- Ako stvarno voliš ovu grudu, a ja vjerujem da mnogi Hrvati u iseljeništvu vole ovu grudu, vratite se jer ovdje je najbolje živjeti, naglasila je.

Posebno poručuje da strah zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika ne bi trebao biti prepreka povratku.

A Martina, nakon godina života između Australije i Hrvatske, njihovu odluku sažima jednostavno - jako smo zadovoljni da smo tu... i ovdje želimo biti do kraja života.