Marijana Dokoza i Marijan Gubina u Linzu: Najteže dolazi nakon preživljavanja

U subotu, 12. rujna, Hrvatski centar Linz bio je mjesto susreta dviju knjiga koje, premda nastale iz posve različitih životnih okolnosti, otvaraju neka od najtežih pitanja ljudskog postojanja. Književna večer "Dvije istinite priče, dvije sudbine", u organizaciji KUD-a Tkanica i Hrvatskog centra Linz, okupila je autoricu Marijanu Dokoza i autora Marijana Gubinu, čije knjige "Provalija" i "260 dana" govore o traumi, gubitku, izdaji, preživljavanju, ali prije svega o onome što čovjek čini nakon što mu se život nepovratno promijeni.

Na prvi pogled, između tih dviju knjiga teško je pronaći zajedničku točku.

"Provalija" je roman nastao prema istinitoj životnoj priči muškarca koji nakon više od deset godina braka otkriva da troje djece koje je odgajao nisu njegova biološka djeca.

"260 dana" autobiografski je roman Marijana Gubine, čija se priča vraća u 1991. godinu, kada je kao desetogodišnji dječak sa svojom obitelji tijekom Domovinskog rata završio u zatočeništvu. Gubina je 260 dana proveo u okolnostima nasilja, straha, gladi i neizvjesnosti, a svoje je iskustvo godinama poslije pretvorio u knjigu. 

Jedna priča počinje obiteljskom tajnom, druga ratom. Jedna govori o izdaji povjerenja, druga o nasilju i zatočeništvu. No ispod tih različitih okolnosti nalazi se isto pitanje: što ostaje od čovjeka kada se sruši ono u što je godinama vjerovao?

Istina koja ne završava otkrićem

"Provalija" Marijane Dokoze ne počiva samo na šokantnom obratu. Premda je početna situacija snažna sama po sebi – muškarac doznaje da djeca koju je godinama smatrao svojom biološki nisu njegova – autoricu je, kako je govorila i na književnim susretima povodom romana, više zanimalo ono što dolazi poslije.

Jer istina, jednom kada je otkrivena, ne daje nužno odgovor na pitanje kako nastaviti živjeti.

Roman je objavljen 2026. godine, a na više od četiri stotine stranica Dokoza razvija priču o Josipu, čovjeku kojemu se u jednom trenutku mijenja slika vlastitog života. Ono što priču čini posebno snažnom nije samo spoznaja o biološkom očinstvu, nego činjenica da se emocionalni odnos između oca i djece ne može jednostavno izbrisati.

- U središtu mog romana je muškarac koji mora odlučiti što će učiniti sa sobom kada više ne može promijeniti ono što se dogodilo, rekla je Dokoza.

Autorica je u Linzu govorila i o susretu sa stvarnim Josipom, kojega je upoznala tek nakon što je roman već završila. Taj susret promijenio je i njezin odnos prema priči.

Do tada se, kako je objasnila, pitala kako je moguće da čovjek više od deset godina ne posumnja da djeca koju odgaja nisu njegova. Nakon susreta s Josipom pitanje je postalo mnogo dublje: što zapravo znači biti otac?

- Biologija je činjenica, ali očinstvo se ne može svesti samo na biologiju. Ono se gradi godinama i to u svakodnevnim brigama, razgovorima, strahovima, odlascima liječniku, čekanju djeteta pred školom, zajedničkim radostima i razočaranjima. Sve ono što je čovjek živio sa svojim djetetom ne prestaje postojati zato što je jedan DNK nalaz pokazao drugačiju biološku činjenicu, rekla je Marijana Dokoza.

U tome je i jedna od ključnih napetosti "Provalije". Istina ruši jedan dio Josipova života, ali ne uspijeva poništiti ono što je izgrađeno ljubavlju.

U opisu romana upravo je ta dimenzija posebno naglašena: Josip, unatoč spoznaji, djecu i dalje doživljava kao svoju te nastavlja prema njima osjećati istu privrženost. 

Povjerenje kao književna i ljudska odgovornost

Za Marijanu Dokoza, koja istodobno djeluje kao književnica i novinarka, pisanje „Provalije“ otvorilo je i pitanje odgovornosti prema stvarnoj osobi čiji je život poslužio kao temelj književne priče.

- Novinar istražuje činjenice, provjerava informacije i razgovara s ljudima. Književnik, međutim, ulazi dublje – u unutarnje stanje čovjeka, njegove strahove, dvojbe i emocionalne posljedice događaja. Upravo zato povjerenje osobe čija se životna priča prenosi u književnost postaje posebno osjetljiva odgovornost, rekla je autorica. 

Josip je Dokozi povjerio ono što je za njega bilo najteže. Ali, istina ne oslobađa uvijek odmah. Ponekad najprije razori sliku svijeta koju je čovjek godinama gradio. Tek tada počinje teži dio: kako nastaviti živjeti, kako ponovno vjerovati i kako ne dopustiti da tuđa pogreška ili tuđa izdaja oblikuju cijeli ostatak vlastitog života.

Od dječaka iz zatočeništva do zagovornika mira

Ako "Provalija" govori o osobnoj i obiteljskoj traumi, "260 dana“" Marijana Gubine otvara mnogo širi prostor kolektivnog iskustva – rat, zatočeništvo i posljedice nasilja nad civilima.

Gubina je 1. kolovoza 1991., sa samo deset godina, postao žrtva rata. U zatočeništvu je proveo 260 dana, a slobodu je dočekao 16. travnja 1992. godine. Njegova knjiga, objavljena 2011., nastala je kao autobiografski roman i svjedočanstvo dječaka koji je prerano morao upoznati ono što nijedno dijete ne bi trebalo upoznati – strah za vlastiti život, gubitak sigurnosti, nasilje i neizvjesnost.

Gubina danas svoje iskustvo ne koristi kako bi produbljivao podjele. Naprotiv, njegova je javna poruka usmjerena prema miru, oprostu i odgovornosti. Godinama je pokušavao živjeti s onim što je proživio. Pisanje je značilo ponovno vraćanje u traumatične događaje, ali je istodobno postalo način da iskustvo koje ga je moglo obilježiti mržnjom pretvori u nešto drugo. Upravo zato Gubina često ističe da oprost ne znači opravdavanje zločina.

- Oprost ne znači opravdavanje zločina niti brisanje odgovornosti počinitelja. Ne želim dopustiti ljudima koji su mi učinili zlo da nastave upravljati mojim životom. Ne želim da mržnja vlada mojim životom i da me uništava, rekao je Gubina u Linzu.

I njegova je poruka pritom jasna: oprost nije zaborav.

- Neću nikada zaboraviti, ali ne želim se sjećati s mržnjom. Ti zločinci su za mene potpuno nevažni, dodao je.

Gubina: Nisam doživio veliko preobraćenje 

Jedno od pitanja koje je posebno snažno odjeknulo tijekom linške večeri bilo je upravo pitanje oprosta. Kada čovjek nakon svega što je proživio odluči oprostiti? Postoji li trenutak u kojem se sve promijeni ili je riječ o dugom, gotovo nevidljivom procesu? Gubina na to pitanje nije ponudio romantičan odgovor.

- Nisam doživio veliko preobraćenje. Proces oprosta bio je postupan, rekao je.

Takav odgovor možda i najbolje odgovara njegovoj priči. Oprost nije gumb koji se pritisne nakon kojega bol nestaje. Nije ni zaborav. On je prije odluka da prošlost, koliko god bila teška, više neće imati potpunu vlast nad sadašnjošću.

Gubina je u Linzu govorio i o godinama koje su uslijedile nakon rata. Njegova trauma nije završila izlaskom iz zatočeništva. Nakon smrti oca i mlađe sestre te raspada obitelji, s četrnaest je godina završio na ulici. Spavao je po parkovima i napuštenim podrumima, pokušavajući preživjeti.

- Ali nisam se predao drogi, nisam završio u zatvoru. Odlučio sam se izvući, rekao je.

Govorio je i o odnosu s majkom, s kojom je nakon rata prolazio kroz teško i bolno razdoblje. Ipak, i njoj je na kraju oprostio.

- Ona je moj heroj. Na kraju me je razumjela i nadam se da je sada negdje gore u miru, rekao je o pokojnoj majci.

Dvije različite traume, jedno pitanje

Upravo se na tom mjestu priče "Provalije" i "260 dana" približavaju.

Kod Gubine je pitanje kako nakon ratnog nasilja sačuvati ljudskost. Kod Josipa je pitanje kako nakon osobne izdaje sačuvati sposobnost ljubavi. Jedan je čovjek izgubio sigurnost koju je imao kao dijete. Drugi je izgubio sigurnost u vlastitu obiteljsku priču. Obojica su doživjela trenutak u kojem se njihova dotadašnja stvarnost više nije mogla vratiti. No ni jedan ni drugi nisu dopustili da ih ono što im se dogodilo u potpunosti definira.

Dokoza je pritom posebno naglasila kako Josipa nije željela prikazati kao čovjeka kojega je bol pretvorila u osvetnika.

- On je, naravno, bio povrijeđen, ljutit, ogorčen i ponižen. Ali njegova je posebnost upravo u tome što ga bol nije pretvorila u nekoga tko želi uzvratiti istom mjerom, rekla je autorica.

Josip je mogao postati ogorčen čovjek. Mogao je dopustiti da ga izdaja odredi. Umjesto toga, odlučio je nastaviti voljeti djecu koju je odgajao.

To ne znači da je bol nestala. Ne znači ni da je izdaja postala manje stvarna. Znači samo da čovjek nije dopustio da tuđi postupak odluči kakav će on biti. Sličan izbor nalazi se i u Gubininoj priči.

Najteži dio počinje nakon preživljavanja

Jedna od snažnijih poruka Gubinina iskustva jest da trauma ne završava nužno onoga dana kada prestane zatočeništvo.

Dok zatočeništvo traje, čovjek razmišlja kako preživjeti sljedeći sat ili sljedeći dan. Nakon slobode počinje drugačija borba – kako živjeti s onim što se više ne može promijeniti.

Sjećanja ostaju. Posljedice se mogu pojaviti u odnosima, osjećaju sigurnosti, odnosu prema sebi i drugima. Rat može završiti na papiru i u političkom smislu, ali u čovjeku može trajati mnogo dulje.

"Provalija" i "260 dana" ne nude jednostavne odgovore. Ne govore da je oprost lak. Ne tvrde da se bol može izbrisati odlukom. Ne pokušavaju od teških iskustava napraviti priče s jednostavnim i urednim završetkom. Naprotiv, njihova je vrijednost upravo u tome što ostavljaju prostor za ljudsku složenost.

Čitatelj "260 dana" može u Gubininoj priči prepoznati rat i nasilno prekinuto djetinjstvo, ali i pitanje kako nakon svega ponovno izgraditi život. Čitatelj "Provalije" u Josipu može vidjeti čovjeka kojemu je oduzeta istina o vlastitoj obitelji, ali i čovjeka koji je odlučio da zbog te istine neće prestati biti otac.

Gubina je vlastitim životom pokazao da je oprost proces. Dokoza kroz Josipa pokazuje da ljubav ponekad može preživjeti i istinu koja joj prijeti.

U oba slučaja čovjek se nalazi pred istim izborom: hoće li dopustiti da ono što mu se dogodilo zauvijek određuje njegov život ili će pokušati iz vlastitog iskustva izgraditi nešto drugo. Možda se upravo u tome nalazi najdublja poveznica dviju knjiga. Čovjek ne može uvijek birati ono što će mu se dogoditi. Ne može birati trenutak u kojem će izgubiti sigurnost, saznati bolnu istinu ili postati žrtvom tuđeg nasilja. Ali može pokušati birati ono što će postati nakon toga. Oprost pritom ne briše istinu, kao što ni istina sama po sebi ne donosi uvijek oslobođenje. No kada čovjek pronađe način da živi s istinom, a da pritom ne izgubi sebe, otvara se mogućnost izlaska iz vlastitog unutarnjeg zatvora.

Poruka koju svaki čitatelj pronalazi sam

Gubina je u Linzu govorio o ljudima koji su nakon čitanja njegove knjige pronašli snagu da odustanu od najtežih odluka, uključujući i pokušaje suicida. Za njega je to potvrda da osobno iskustvo može prijeći granice vlastitog života i pomoći nekome koga autor nikada neće upoznati.

- Svatko će izvući za sebe poruku, rekao je.

Ta se rečenica može primijeniti i na "Provaliju".

Netko će u Josipovoj priči vidjeti pitanje očinstva. Netko pitanje izdaje. Netko će razmišljati o povjerenju, a netko o tome koliko ljubav može izdržati kada se promijene činjenice na kojima smo je mislili temeljiti. Upravo u tome književnost ima svoju posebnu snagu. Ne mora čitatelju dati gotov odgovor. Ponekad je dovoljno da mu postavi pitanje od kojega više ne može pobjeći.

Književna večer u Linzu je potaknula razgovor o iskustvima u obitelji, ratu, izdaji, oprostu, sjećanju i mogućnosti novog početka.

Ulomke iz knjiga čitali su Mirna Jukić-Berger i Michaela Grbavac, dok su razgovore vodili Ana Martinčević i Marijana Dokoza, koja je razgovarala s Marijanom Gubinom. Program je vodio Žarko Banović.

Večer su organizirali KUD Tkanica, na čelu sa Silvijom i Žarkom Banovićem, i Hrvatski centar Linz, čiji je predstavnik Siniša Čavar. Glazbeni ugođaj programu dali su gitarist Ivan Brkić te TS Nani i Tamburaši, a među gostima bio je i Jozo Begić, savjetnik ministra za prostorno uređenje, graditeljstvo i stambeno-komunalno gospodarstvo.