Lenka Franulić – Bračanka koja je postala prva dama čileanskog novinarstva

Povijest hrvatskog iseljeništva obiluje ljudima koji su svojim znanjem, radom i talentom ostavili neizbrisiv trag u zemljama u kojima su pronašli novi dom. Među njima posebno mjesto pripada Lenki Franulić Zlatar, novinarki, spisateljici, urednici i profesorici koju se smatra jednom od najznačajnijih osoba u povijesti čileanskog novinarstva. Bila je prva žena dobitnica Nacionalne nagrade za novinarstvo u Čileu, osnivačica modernog ženskog novinarstva te osoba koja je svojim profesionalnim standardima postavila ljestvicu generacijama koje su došle nakon nje.

Iako je u Hrvatskoj njezino ime poznato tek užem krugu istraživača hrvatskog iseljeništva, u Čileu ono zauzima počasno mjesto među najvećim imenima novinarske profesije. Njezina ostavština i danas živi kroz nagradu koja nosi njezino ime, kroz Novinarsku školu u Santiagu koja je nazvana po njoj te kroz spomenik u rodnoj Antofagasti.

Lenka Franulić rođena je 22. srpnja 1908. godine u Antofagasti, gradu na sjeveru Čilea koji je početkom 20. stoljeća bio jedno od najvažnijih središta hrvatskog iseljeništva. Bila je kći Mate Franulića i Zorke Zlatar, doseljenika s otoka Brača. Poput brojnih hrvatskih obitelji koje su u Čile stigle u potrazi za boljim životom, Franulići su uspjeli spojiti hrvatsku tradiciju s novim čileanskim identitetom, a upravo je u takvom ozračju odrastala buduća novinarka.

Još tijekom školovanja pokazivala je iznimnu znatiželju, sklonost pisanju i organizacijski talent. Kao gimnazijalka pokrenula je reviju Između pijetlova i kokoši, čime je vrlo rano otkrila svoj životni poziv. U vremenu kada se od djevojaka očekivao miran i predvidljiv život, Lenka je pokazivala poduzetnost i samostalnost koje će je pratiti tijekom cijele karijere.

Nakon završene srednje škole odlazi u Santiago de Chile, gdje završava studij i stječe zvanje profesorice engleskog jezika. Mogla je izgraditi uspješnu nastavničku karijeru, ali njezina ljubav prema pisanju bila je jača. Tridesetih godina prošloga stoljeća ulazi u svijet novinarstva – profesiju kojom su tada gotovo isključivo dominirali muškarci.

Bio je to hrabar korak koji je zahtijevao odlučnost i veliko samopouzdanje. Žene su tada rijetko dobivale ozbiljne novinarske zadatke, a još rjeđe su sudjelovale u političkom ili međunarodnom izvještavanju. Lenka Franulić razbila je upravo te predrasude.

S uglednim novinarom Carlosom Dávilom sudjelovala je u pokretanju časopisa Hoy (Danas), jednog od najutjecajnijih čileanskih političkih i kulturnih tjednika. U njemu se brzo nametnula kao autorica prepoznatljiva po ozbiljnom pristupu, iznimnoj pripremi i elegantnom književnom stilu. Nije težila senzacionalizmu nego razumijevanju ljudi i događaja, što je njezine tekstove činilo drukčijima od tadašnjeg novinarskog prosjeka.

Istodobno uređuje rubriku Knjiga i umjetnost, piše kulturne kritike, prevodi strane autore i izvještava s najvažnijih kulturnih događaja. Zahvaljujući izvrsnom poznavanju engleskog i francuskog jezika postaje jedna od rijetkih čileanskih novinarki kojoj su vrata međunarodne scene bila potpuno otvorena.

Intervjuirala je neke od najznačajnijih osoba 20. stoljeća. Među njezinim sugovornicima bili su francuski književnik Jean Cocteau, filozof Jean-Paul Sartre, predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito, argentinski predsjednik Juan Perón, kubanski revolucionarni vođa Fidel Castro te brojni drugi političari, umjetnici i književnici.

Posebno mjesto među njezinim razgovorima zauzima intervju s čileanskom pjesnikinjom Gabrielom Mistral, prvom latinoameričkom dobitnicom Nobelove nagrade za književnost. Taj se intervju desetljećima smatra jednim od najboljih razgovora s velikom pjesnikinjom jer nije ostao na površnim pitanjima, nego je otkrio njezin pogled na književnost, čovjeka i društvo.

Lenka Franulić nije bila samo izvrsna reporterka nego i ozbiljna književna kritičarka. Objavila je knjige Antología del cuento norteamericano (Antologija sjevernoameričke pripovijetke) i Cien autores contemporáneos (Sto suvremenih autora), kojima je čileanskoj publici približila suvremenu svjetsku književnost.

U predgovoru knjige Sto suvremenih autora zapisala je misao koja i danas zvuči iznenađujuće suvremeno:

„Drugi svjetski rat i poremećaji koje je prouzročio u svim sferama ljudskog mišljenja prisilili su nas da iznova preispitamo svoje vrijednosti. Mnoga su imena nestala u toj bujici događaja. Neki koji su se činili suvremenima odjednom su ostarjeli i postali nalik muzejskim primjercima, dok su drugi, dugo zaboravljeni, ponovno ulaze u naše živote.“

Ove riječi pokazuju da je književnost za Lenku bila mnogo više od estetskog užitka. Bila je način razumijevanja društva i povijesti.

Godine 1945. pozvana je u Sjedinjene Američke Države kao gošća američkog State Departmenta zajedno s još samo trojicom latinoameričkih novinara. Takav poziv predstavljao je veliko međunarodno priznanje jer su sudionici birani među najuglednijim novinarima kontinenta.

Njezina profesionalna izvrsnost potvrđena je i brojnim nagradama. Dobila je nagradu Helena Rubinstein, priznanje Udruženja novinarki Sjedinjenih Američkih Država, a najveće priznanje stiglo je kada je postala prva žena dobitnica čileanske Nacionalne nagrade za novinarstvo.

No možda je njezina najveća zasluga bila u tome što je otvorila vrata drugim ženama. U vrijeme kada su uredništva bila gotovo isključivo muški prostor, Lenka Franulić pokazala je da spol ne određuje kvalitetu novinarskog rada. Mnoge kasnije poznate čileanske novinarke isticale su upravo nju kao osobu koja im je omogućila da vjeruju kako mogu uspjeti u toj profesiji.

Svoje bogato iskustvo prenosila je studentima kao jedna od prvih predavačica Novinarske škole u Santiagu. Nije podučavala samo novinarske tehnike nego i profesionalnu etiku, odgovornost prema javnosti te važnost temeljite provjere činjenica. Smatrala je da je vjerodostojnost najveći kapital svakog novinara.

Bila je aktivna i u profesionalnim novinarskim organizacijama te je sudjelovala u stvaranju standarda koji će kasnije obilježiti razvoj čileanskog novinarstva. Zbog svega toga njezine kolege nisu je doživljavali samo kao uspješnu novinarku nego i kao moralni autoritet profesije.

Uređivala je i ugledne časopise Eva i Ercilla, koji su imali velik utjecaj na kulturni i društveni život Čilea sredinom prošloga stoljeća. Upravo je u tim časopisima otvorila prostor mnogim mladim autorima i autoricama te promovirala književnost, umjetnost i ozbiljno novinarstvo u vremenu kada je tržište sve više naginjalo senzacionalizmu.

U znak priznanja njezinu radu ustanovljena je Nagrada Lenka Franulić, jedno od najuglednijih novinarskih priznanja u Čileu. Dodjeljuje se samo jednom tijekom profesionalne karijere, čime simbolizira životno djelo novinara.

Rodna Antofagasta podigla joj je spomenik, dok Novinarska škola u Santiagu nosi njezino ime. Time je Lenka Franulić postala trajni dio kolektivne memorije čileanskog društva.

Nažalost, njezin život prekinut je prerano. Bila je strastvena pušačica, a posljedice dugogodišnjeg pušenja dovele su do karcinoma pluća od kojega je preminula 25. svibnja 1961., u dobi od svega 52 godine.

Njena smrt izazvala je snažne reakcije u cijeloj zemlji. Senator Hermes Ahumada rekao je: „Bila je prva velika čileanska novinarka. Za naše vrijeme to je predstavljalo uzvišenu smjelost.“

Novinar Alejandro Chelen napisao je da je upravo Lenka Franulić prva dala dostojanstvo i puni profesionalni značaj ženama u novinarstvu. 

Političar Baltazar Castro oprostio se riječima koje su ušle u povijest čileanskog novinarstva: „Vrijedila si mnogo više nego tona veleposlanika ili nekoliko vagona ministara.“

Njezina kolegica iz časopisa Eva napisala je: „Uživat ćemo u njezinu naslijeđu. Mi žene danas hodamo poznatim putem, mekanim i toplim, jer nam ga je ona utrla.“

Najpotresnije riječi ipak je napisao njezin prijatelj, veliki pjesnik Pablo Neruda. Na njezinu je grobu ostavio epitaf: „Bila si oličenje žene i lekcija milijunima muškaraca.“

Lenka Franulić pokopana je u Santiagu de Chile. Nadgrobni spomenik izradila je znamenita kiparica Lily Garafulić, antofagastinka, također potomkinja hrvatskih doseljenika i dobitnica čileanske Nacionalne nagrade za likovnu umjetnost. Bio je to simboličan susret dviju velikih žena hrvatskih korijena koje su svaka u svom području obilježile kulturnu povijest Čilea.

Da uspomena na Lenku Franulić ni danas ne blijedi, potvrđuje i nedavno objavljen članak pod naslovom „Šezdeset i pet godina bez Lenke Franulić“, autora Cristiana Castra, novinara Katoličkog sveučilišta Sjever u Antofagasti. Prisjećajući se njezina života, napisao je kako je kobnog 25. svibnja 1961. Čile izgubio osobu iznimne vrijednosti i međunarodnog ugleda – pionirku novinarstva čije ime i danas zauzima istaknuto mjesto u povijesti čileanskih medija.

Više od šest desetljeća nakon njezine smrti Lenka Franulić ostaje simbol profesionalne izvrsnosti, obrazovanja, hrabrosti i beskompromisnog novinarskog poštenja. 

Za hrvatsko iseljeništvo ona predstavlja jedan od najsjajnijih primjera kako su potomci hrvatskih doseljenika svojim radom oblikovali kulturni i društveni razvoj zemalja u koje su se njihovi preci doselili. 

Za Čile je ostala žena koja je zauvijek promijenila položaj novinarki i pokazala da profesionalnost, znanje i integritet ne poznaju ni spol ni granice.