Najjužniji spomenik Hrvatima na svijetu

Kada govorimo o krajnjem jugu Južne Amerike, priču valja započeti zemljopisom. Samo se tako mogu barem donekle predočiti golema, surova i slabo naseljena prostranstva na kojima su trag ostavili i brojni hrvatski doseljenici.

U blizini Punta Arenasa, uz obalu Magellanova tjesnaca, na prometnim znakovima i turističkim natpisima često stoji Fin del mundo odnosno Kraj svijeta. I premda se putniku ondje doista može učiniti da je stigao do posljednjega naseljenog mjesta na Zemlji, pravi kraj svijeta nalazi se još mnogo južnije.

S druge strane Magellanova tjesnaca prostire se Ognjena zemlja, golemi otok podijeljen između Čilea i Argentine. Njegovu južnu obalu oplakuje Kanal Beagle, a dalje prema jugu nižu se otoci sve do Rta Horn, mjesta na kojem se susreću Atlantski i Tihi ocean. Upravo bi se taj prostor mogao nazvati pravim krajem svijeta.

Na istočnom dijelu Kanala Beagle nalaze se otoci Nueva, Lennox i Picton. U novijoj povijesti bili su predmet ozbiljnog teritorijalnog spora između Čilea i Argentine, koji je 1978. godine dvije države gotovo doveo do rata. Sukob je izbjegnut posredovanjem pape Ivana Pavla II., a spor je konačno riješen 1980-ih godina.

Upravo u vrijeme početka te krize, na inicijativu akademika Matea Martinića Beroša, Hrvatski dom iz Punta Arenasa postavio je na otoku Lennox spomenik i bakrenu spomen-ploču. Povod je bila stota obljetnica dolaska prvih hrvatskih doseljenika u Magallanes. Ploča je bila posvećena rudarima i pomorcima koji su u iznimno teškim uvjetima stvarali egzistenciju i sudjelovali u učvršćivanju čileanske prisutnosti na južnim otocima.

Na njoj, međutim, nisu bili spomenuti Hrvati. Pisalo je o „Slavenima“, a obilježavala se „stogodišnjica jugoslavenskog doseljenja u Magallanes“. Takva terminologija odražavala je vrijeme u kojem je ploča postavljena, ali i složenu povijest hrvatskih iseljenika. Prvi Dalmatinci stizali su na jug Čilea kao podanici Austro-Ugarske, pa su u dokumentima bili Austriacos. Sami su se često radije nazivali Slavenima, a 1978. godine Hrvatska je bila dio Jugoslavije.

Imala sam rijetku priliku posjetiti Lennox. Na otoku stalno boravi tek mornarički časnik koji nadzire pomorski promet, pa do njega nije moguće jednostavno doći. Admiral u Punta Arenasu odobrio je da me vojni brod preveze na otok, a pratnju mi je pružio Patricio Espinoza Sapunar, tada zapovjednik Pomorske oblasti Beagle, danas čileanski kontraadmiral po majci bračkog podrijetla. Na otoku se nalazi i potok Arroyo Boric, nazvan po Antoniju Boricu, koji je na tom području tragao za zlatom. Tada zasigurno nije mogao ni slutiti da će jednoga dana njegov praunuk postati predsjednik Republike Čilea.

Dok sam gledala staru ploču, razmišljala sam kako ona zaslužuje ostati jer pripada vremenu u kojem je nastala, ali i kako bi uz nju trebalo postaviti novu. Jugoslavije više nema, a današnjem posjetitelju nije jasno tko su bili ti „Slaveni“. Bili su to najvećim dijelom ljudi iz Dalmacije.

Približavala se 140. obljetnica dolaska prvih hrvatskih useljenika u Magallanes pa sam prijedlog o postavljanju nove ploče iznijela splitsko-dalmatinskom županu Blaženku Bobanu i predsjedniku Županijske skupštine Petroslavu Sapunaru. Obojica su ideju prihvatila.

Godine 2018. krenuli smo Petroslav Sapunar i ja prema jugu noseći ploču izrađenu od brodskog inoksa, s tekstom na hrvatskom i španjolskom jeziku:

„Povodom 140. obljetnice doseljenja Hrvata iz Dalmacije, koja je jugu Čilea poklonila dio svoga duha. Splitsko-dalmatinska županija, 2018.“

Vijest o ploči zainteresirala je lokalne medije, a nekoliko dana poslije uputili smo se prema Puerto Williamsu na otoku Navarinu, južno od Ognjene zemlje. Letjeli smo zrakoplovom kompanije DAP, čije ime čine inicijali njezina osnivača Dominga Andresa Pivčevića, po majci Rajevića. Brodom bi put iz Punta Arenasa trajao oko trideset sati, dok zrakoplovom traje približno jedan sat.

Po slijetanju su nas zamolili da posljednji izađemo iz zrakoplova. Čekao nas je svečani doček. Među okupljenima bili su novi zapovjednik Pomorske oblasti Beagle Juan Arcos Srdanović, njegova zamjenica Cecilia Triviño Mayorga, gradonačelnik Puerto Williamsa Jaime Patricio Fernández Alarcón, predstavnici mornarice i policije te Martin Draksler Vukasović, sin pjesnikinje Desenke Vukasović, kao predstavnik tamošnje hrvatske zajednice.

Na svečanom ručku domaćini su predložili da ploču ne postavimo na Lennox, gdje bi je malo tko mogao vidjeti, nego na mjesto kojim prolaze posjetitelji iz cijeloga svijeta, odnosno u uvali Wulaia na otoku Navarinu.

Izbor je bio simboličan i zbog hrvatske povijesti toga prostora. Ondje je nekada postojala farma ovaca Povljanina Antonija Vrsalovića (1869.–1938.). Vrsalović je na Lennoxu pronašao dovoljno zlata da kupi farmu te je 1896. s Lusijom Mladineom u Wulai započeo uzgajati ovce. Već sljedeće godine imali su oko četiri tisuće grla. Nakon Mladineove smrti posao je nastavio njegov brat Antonio.

Hrvatski tragovi ostali su zapisani i u zemljopisu Navarina. Planina nosi ime Monte Vrsalovic, a jedan planinski prijevoj Paso Mladineo. Po Fortunatu Bebanu, pomorcu sa Zlarina koji je izvanredno poznavao opasne južne kanale, nazvani su lokaliteti koji i danas čuvaju prezime Beban, poput uvale Caleta Beban. Znanje takvih dalmatinskih pomoraca prenosilo se usmenom predajom i u tim je vodama spašavalo ljudske živote.

Ali iza veličanstvene ljepote Navarina krije se i jedna od najmračnijih priča krajnjega juga.

Otok je bio domovina Yagana, najjužnijega domorodačkog naroda na svijetu. Tisućama godina živjeli su prilagođeni klimi koja se Europljanima činila gotovo nemogućom za život. Plovili su kanalima u kanuima, ronili u ledenom moru i svoja tijela štitili mašću morskih životinja. Njihov se svijet počeo urušavati dolaskom bijelaca, bolesti na koje nisu bili otporni, nasilja, alkohola i prisilnog mijenjanja njihova načina života.

O odnosu doseljenika prema domorocima potresno svjedoči Nikola Bandić iz Punta Arenasa. On je 1895. godine pisao Jurju Kapiću, uredniku splitskoga Pučkog lista, opisujući skupinu od 164 domorodaca dovedenih s Ognjene zemlje. Pisao je o djeci, ženama i muškarcima koji su gotovo goli stajali na strašnoj hladnoći, o odvajanju djece od roditelja i ljudima prema kojima se postupalo „kao prema marvi“. Zamolio je urednika da njegovo pismo objavi kako bi i dalmatinski težaci doznali što se događa na drugom kraju svijeta.

Početkom 20. stoljeća na splitsku adresu moga pradjeda Ante Bezića stigle su razglednice koje je iz Punta Arenasa slao Andrija Juričić, osnivač lista Domovina. Prikazivale su prizore s otoka Dawson, gdje su misionari pokušavali „civilizirati“ domorodačko stanovništvo. Upravo riječi ispisane na tim starim razglednicama danas možda najbolje pokazuju ponor između europskog shvaćanja civilizacije i svijeta ljudi kojima se ta civilizacija nametala. 

Na Dawson, koji se nalazi u Mageljanovom tjesnacu, su deportirani pripadnici različitih domorodačkih naroda s Ognjene zemlje i južnih otoka. Ondje su se našli Selk'nami, Kawésqari i rjeđe Yagani, narodi različitih jezika i običaja. Bolesti, nasilje i prisilna promjena načina života doveli su ih do potpunog nestanka.

Jedna od posljednjih Yaganki koja je živjela tradicionalnim načinom života bila je Rosa Yagana Miličić (1903.–1983.), čije je yagansko ime Lakutaia le Kipa značilo „Žena iz uvale kormorana“. Prezime Miličić dobila je po hrvatskom doseljeniku s Hvara koji je usvojio njenog muža. Posljednja izvorna govornica yaganskoga jezika Cristina Calderón preminula je 2022. godine. S nestajanjem tih ljudi nestajalo je i golemo iskustvo života u surovom krajoliku koje se prenosilo gotovo deset tisuća godina.

Upravo zato uvala Wulaia nije tek lijepa točka na zemljopisnoj karti. Na jednom se mjestu ondje dodiruju povijesti starosjedilaca, europskih doseljenika i hrvatskih iseljenika koji su u potrazi za boljim životom stigli do najudaljenijih krajeva planeta.

Ondje je naposljetku postavljena i naša spomen-ploča.

Na krajnjem jugu Južne Amerike, u prostoru vjetrova, ledenoga mora i kanala kojima se stoljećima plovilo prema Rtu Horn, ostala je tako najjužnija spomen-ploča posvećena hrvatskim iseljenicima. Nije ona samo podsjetnik na ljude koji su iz Dalmacije otišli toliko daleko da dalje gotovo nisu mogli. Podsjeća i na to koliko su se njihove sudbine ispreplele s poviješću zemlje u koju su stigli.

Dalmatinci su ondje bili pomorci, tragači za zlatom, stočari i pioniri. Njihova prezimena danas nose planine, prijevoji i uvale.

A možda upravo na Kraju svijeta najbolje razumijemo koliko daleko može doprijeti trag ljudi koji su jednom krenuli s naših obala.