Hajduk – 95 godina uz hrvatsko iseljeništvo

Postoje nogometni klubovi koji osvajaju prvenstva, pune stadione i ulaze u sportske almanahe. Ali postoje i oni rijetki koji prerastu granice sporta i postanu dio identiteta jednoga naroda. Za hrvatske iseljenike upravo takav klub je Hajduk.

Veza splitskoga kluba s hrvatskim iseljeništvom traje već punih devedeset i pet godina. Započela je davne 1931. godine, kada su „bijeli“ krenuli na svoju prvu veliku južnoameričku turneju, a nastavila se desetljećima kroz gostovanja prve momčadi u Australiji, Južnoj i Srednjoj Americi te brojne susrete s hrvatskim zajednicama diljem svijeta. Malo je sportskih klubova koji se mogu pohvaliti tako dugom i snažnom povezanošću sa svojim iseljenim narodom.

No, priča o Hajduku i hrvatskom iseljeništvu nikada nije bila samo nogometna priča.

To je priča o ljudima koji su napuštali Dalmaciju, Hrvatsku i svoje obitelji u potrazi za boljim životom. Mnogi su odlazili uvjereni da će se vratiti za nekoliko godina, ali su ih životne okolnosti zauvijek zadržale na nekom drugom kraju svijeta. Daleko od domovine nastojali su sačuvati ono što su ponijeli u srcu: hrvatski jezik, običaje, pjesmu i uspomenu na rodni kraj. Za Dalmatince je dio te uspomene bio i Hajduk.

U hrvatskim domovima, klubovima i društvima razgovaralo se o Splitu, o Poljudu, prije toga o Starom placu, o novim igračima i velikim utakmicama. Novine su putovale brodovima tjednima, pisma još i dulje, ali svaka vijest o Hajduku čitala se s posebnim zanimanjem. Ljubav prema klubu prenosila se na djecu i unuke, pa nije čudno što su hrvatski iseljenici po njemu nazivali svoja sportska društva i nogometne klubove, a neki po Hajdukovim igračima i vlastite sinove. 

U Sydneyu je djelovao Jadran – Hajduk, u Adelaideu Hajduk Adelaide, u Kaliforniji Hajduk Rolling Hills, a ime Hajduk moglo se pronaći i na brodovima, dizalicama u lukama, pa čak i na registarskim pločicama automobila hrvatskih iseljenika. Bila je to riječ koja je budila uspomene i vraćala miris zavičaja.

Južna Amerika – početak jedne velike priče

Suradnja Hajduka s hrvatskim iseljeništvom započela je 1931. godine tijekom prve turneje po Južnoj Americi. Pripreme za taj pothvat trajale su pune dvije godine, a organizaciju je preuzeo Marko Marinčević, hrvatski iseljenik iz Lime. Za tadašnje prilike to je bio iznimno zahtjevan pothvat. 

Hajdukovci su iz Splita krenuli vlakom prema Parizu, potom do francuske luke La Rochelle, gdje su se ukrcali na parobrod Oropesa. Put preko Atlantika, Panamskog kanala i Tihoga oceana trajao je čak dvadeset i dva dana.

Već prvi dočeci pokazali su koliko su hrvatski iseljenici željeli vidjeti klub iz svoga zavičaja. U peruanskoj luci Callao dočekala ih je gotovo cijela hrvatska kolonija predvođena konzulom Ćurlicom. U Limi su ih, međutim, dočekale i dramatične okolnosti. Zemlja se nalazila na rubu državnog udara, u gradu je bilo proglašeno opsadno stanje, a borbe su se vodile svega nekoliko kilometara od njihova hotela. Umjesto planiranoga boravka, Hajduk je morao ostati puna dva tjedna dulje.

Kada su konačno nastavili put prema Čileu, doživjeli su prizore koji su ostali zapisani u povijesti hrvatskog iseljeništva. Deset kilometara prije Antofagaste čekala ih je kolona od pedesetak automobila s tamburašima koja ih je dopratila u grad. Na rastanku ih je na obali ispratilo oko dvije tisuće ljudi. 

Hajdukov igrač Šime Poduje zapisao je kako su ih hrvatske djevojke pozdravljale sa suzama u očima, nadajući se da će jednog dana i same vidjeti Split o kojem su toliko slušale.

Čileanski tisak nije bio oduševljen samo njihovom igrom. Pisao je da je Hajduk „najkulturnija momčad koja je došla na Pacifik“, ističući kako u njegovim redovima igra čak jedanaest studenata. Osim nogometa, Splićani su odigrali i vaterpolsku utakmicu, osvojili pehar Ministarstva sporta i dobili nadimak „vitezovi novoga vijeka“.

Turneja je nastavljena u Argentini, gdje je Hajduk igrao pred desecima tisuća gledatelja. Povratak kući je bio ubrzan zbog državnog prvenstva, a zanimljivo je da se uprava kluba morala zadužiti kod hrvatskih iseljenika kako bi financirala povratak u Split. 

Velik dio duga kasnije je podmirio vlastitim novcem Fabjan Kaliterna, jedan od osnivača kluba. Turneja Hajduka po Južnoj Americi 1931. godine bila je iznimno skup pothvat. Troškovi su dosegnuli gotovo milijun dinara, što je za tadašnje prilike predstavljalo golemo bogatstvo.

Australija – kada je Hajduk postao dio obitelji

Ako je Južna Amerika otvorila vrata suradnji Hajduka i iseljeništva, onda je Australija tu vezu pretvorila u prijateljstvo koje traje do danas.

Godine 1949. Hajduk je krenuo na veliku australsku turneju koju je organizirao hrvatski iseljenik Marin Alagić iz Sydneya. Putovanje je trajalo šezdeset i sedam dana, a već pri dolasku bilo je jasno da se ne radi o običnom sportskom gostovanju. Iseljenici su se natjecali tko će ugostiti igrače, gradonačelnik Sydneya priredio im je svečani prijem, a mediji su danima izvještavali o svakom njihovu koraku.

Australska povjesničarka hrvatskog porijekla Mary Stenning ostavila je dirljivo svjedočanstvo o tome vremenu. Prisjećala se kako je njezina majka, netom nakon teške operacije i transfuzije krvi, inzistirala da ode na utakmicu jer se „takav događaj ne smije propustiti“. Na stadionima se okupljalo i po dvadeset tisuća gledatelja.

Nakon utakmica nije se odmah odlazilo kući. Organizirali su se plesovi, zajedničke večere i druženja koja su trajala do dugo u noć. Mary Stenning s osmijehom se prisjećala kako su nakon službenog dijela večeri nogometne zvijezde došle za njihov stol i pozvale djevojke na ples. Ona je plesala s Vladimirom Bearom, a njezina prijateljica Kate Biuk s legendarnim Bernardom Vukasom. Takvi trenuci ostajali su u obiteljskim pričama desetljećima i prenosili se s generacije na generaciju.

Unatoč političkim pokušajima da se gostovanje omete, Hajduk je nastavio nizati pobjede. 

Na kraju turneje, u Zapadnoj Australiji, na oproštajnoj večeri okupilo se oko tisuću hrvatskih iseljenika, a ispraćaj u Fremantleu bio je toliko emotivan da se pjesma okupljenih čula još dugo nakon što je brod isplovio prema Europi.

Hajduk koji je osvojio Ekvador

Priča o Hajduku nije završila ni u Australiji ni u Južnoj Americi.

Godine 1969. prva momčad gostovala je u Gvatemali, Kostariki, Kolumbiji i Ekvadoru. Upravo je posljednja postaja ostavila trag kakav vjerojatno nitko nije mogao predvidjeti.

U Quitu je Hajduk oduševio domaću publiku toliko da su lokalni zaljubljenici u nogomet osnovali klub pod nazivom Hajduck-Quito. Posebnost ove priče jest činjenica da iza osnivanja nisu stajali hrvatski iseljenici nego sami Ekvadorijanci. Bio je to jedinstven primjer da jedan europski klub nadahne osnivanje novoga kluba na drugom kontinentu.

Iz tog je kluba kasnije potekao Alex Aguinaga, najveći nogometaš u povijesti Ekvadora. Današnji SC Hajduk iz Quita i dalje čuva uspomenu na splitski klub, potvrđujući da sport može stvarati veze koje nadilaze granice država, jezika i kultura.

Više od nogometa

Od prve južnoameričke turneje 1931. do posljednjih velikih gostovanja krajem dvadesetoga stoljeća Hajduk nije hrvatskim iseljenicima donosio samo nogomet. Donosio im je i dio domovine.

Zato se povijest Hajduka ne može mjeriti samo osvojenim prvenstvima i trofejima. Ona se mjeri i suzama hrvatskih iseljenika koji su nakon dugih godina prvi put zagrlili ljude iz svoga grada, djevojkama koje su plesale s Bearom i Vukasom, kolonama automobila koje su dočekivale „bijele“ u Čileu i činjenicom da je u Quitu, tisućama kilometara od Splita, nastao klub koji i danas nosi ime Hajduk.

To je priča o nogometu. Ali još više o ljudima. Tradiciju prve momčadi nastavili su veterani Hajduka, koji su svojim brojnim gostovanjima u Australiji te Sjevernoj i Južnoj Americi pronosili ime Hajduka i Hrvatske. Činili su to iz ljubavi prema klubu i domovini, organizirajući turneje vlastitim snagama i uz pomoć domaćina, nikada ne tražeći od Hajduka financijsku potporu niti opterećujući klupski proračun.

U današnjem vremenu, obilježenom brzim ritmom i komercijalizacijom, nemoguće je zamisliti dvomjesečne izostanke prve momčadi s domaće scene. Nogomet je postao biznis, igrači se ne zadržavaju dugo u klubovima, a veze s navijačima su površnije.

Priče o Hajdukovim pustolovinama ostaju podsjetnik na vremena kada su sport i emocije bili neraskidivo povezani. One su oblikovale Hajduk kao klub i kao simbol zajedništva i ponosa među navijačima diljem svijeta.

Upravo zato ove povijesne turneje, koje su ostavile neizbrisiv trag, simboliziraju jednu ljepšu romantičnu stranu nogometa, a veza Hajduka i hrvatskog iseljeništva, duga devedeset i pet godina, ostaje jedna od najljepših i najposebnijih stranica u povijesti hrvatskog sporta.