Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (47. dio)

Sad sam opet tu. Na početku četvrte godine od povratka. Prekjučer i jučer je padao snijeg. Dobro da sam na vrijeme otišao u Čazmu po kruh, kefir, karfiol, mlijeko, pileća prsa, mrkvu hrvatskog proizvođača i flašu gaziranog, to će reći nezdravog, soka. Prvoj osobi kojoj sam u Čazmi čestitao ovu Novu godinu je bila frendica iz sela preko šume. Čestitku sam joj izverglal na brzinu. Odmah iza ulaza. U dijelu dućana gdje se nalazi voće i povrće. Kad je zadnji put ovdje padao snijeg nisam se mogao s autom izvesti iz dvorišta van. Zbog neočišćene ulice od snijega. Ovaj puta to više neću niti pokušavati. Pričekat ću proljeće. Vegetirajući ispod sivih zimskih oblaka. Nešto prije samog kraja prošle godine sam razgovarao s vitalnim sedamdesetgodišnjim Erickom iz američkog St. Louisa. Putem kompa i ugrađene video kamere. Upoznali smo se 2016. na otoku Jeju u J.Koreji. S društvom u kojem je bio i on i njegova pratilja, penjali smo se na tamošnji poznati ugasli vulkan Seongsan Ilchulborg. (Na mojem Youtube-u se nalazi ukupno osam kratkih video priloga koji dokumentiraju moj boravak u Koreji. Uključujući i video penjanja na bivši vulkan). Erickovi roditelji potječu iz Mađarske. U kojoj on dosad nikad nije bio. A niti u samoj Europi. To mi do sada nije bilo poznato.

A onda… davno prije… s roditeljicom moje djece… u napadnutoj Hrvatskoj (čitati molim prošle nastavke).

Tijekom naših posjeta Hrvatskoj imali smo priliku predstaviti se medijima. Istima je bilo zanimljivo da je i onda izvan domovine bilo Hrvatica i Hrvata koji su bili na naizgled nešto uspješnijem putu. Još nešto u čemu su informativni mediji jako uživali i što im se činilo posebno zanimljivim je bila činjenica da sam bio sa roditeljicom djece mi. Liehtenštajka! Priče o njezinoj minijaturnoj domovini bile su medijima dakako vrlo, vrlo interesantne.

U „Vjesniku", u subotu, 9. srpnja 1994., na stranici 32, u rubrici "Hrvatski iseljenici", pod naslovom "U susret prigodi - Vlado slika i luta okolo", nalaze se između ostalog zanimljivosti kao ova:

"Mladi umjetnik hrvatskog podrijetla luta svijetom. Kao što je tipično za umjetnika, slikara i pjesnika. Želi iskoristiti svoje kontakte i za promicanje hrvatske kulture... Vrata svijeta bila su mu otvorenija nego drugima jer mu majka već 20 godina živi u Švicarskoj, a polusestra u Engleskoj... Izlagao je svoja djela u Ženevi i Monaku... Uključen je u rad Hrvatske katoličke misije u St. Gallenu. Jednom je dizajnirao zastavu ove misije 'Majka Božja, Božica Hrvata’... Između ostalog, bio je u Rimu, jer je želio postati glumac..."

Citiralo me se:

"Nije lako živjeti sa mnom. Znam da sam svojoj životnoj družici Yvonne, zadao brzi tempo. Ona ima bolji osjećaj za mjeru od mene. Daje mi dobre savjete i nadopunjuje me. Jako sam ponosan…“

Margareta Zouhar je svoj novinski članak završila ovako:

„Upoznala sam Yvonne i Vladu tijekom njihovog kratkog posjeta Zagrebu. Vlado je htio posjetiti neke slikare, obnoviti stara prijateljstva, steći nova poznanstva... a zatim posjetiti baku i djeda u blizini Čazme i pokazati Yvonne taj kraj koji je dio njegovog djetinjstva.“

Uz ovaj tekst objavljena je i naša fotografija. Na licu mi blista osmijeh. Od uha do uha… Imao sam sunčane naočale u kosi. Kao naj-blefer. Yvonne se prisilila na osmijeh ispod svog širokog sunčanog šešira. Budući da smo bili trudni s kćerkom nam, ludovali su joj hormoni. K tome, samo putovanje i trčkaranje na sve strane ovdje su joj bili, razumljivo, vrlo naporni.

Iste godine smo Yvonne i ja gostovali u studiju radio postaje "Bjelovarski radio“. U glavnom gradu županije nam. Moja dobra prijateljica i bivša školska kolegica, prof. Alida Sokolović, nam je posredovala taj nastup. Njezina prijateljica je u ono vrijeme bila jedna od voditeljica na radiju. Još uvijek imam kasetu na kojoj piše da smo u eteru bili točno u 14:00 sati. No ne sjećam se točno kojeg dana. Baš ta informacija nije zabilježena. Šteta.

Na kaseti sam slušao, na početku programa, voditeljica se obratila slušateljima sljedećim riječima:

"Točno je 14:00 sati. Pitam vas, gdje je Lihtenštajn?"

Zatim je zasvirala instrumentalna glazba. I opet glas voditeljice:

"Pozdrav, dobar dan. U emisiji 'Rendez-vous'... imamo… imamo samo - biiip! biiip! Ali nastavit ćemo… Što znate o Lihtenštajnu? I gdje se nalazi? Evo telefonskog broja... Želimo istaknuti da glazba nema nikakve veze s Lihtenštajnom!"

Zatim se ponovno čulo nekoliko taktova instrumentalne glazbe. Zatim voditeljica:

"Halo, dobar dan… slušamo!“

A sad sam opet tu. Tu gdje mi ovih dana ne preostaje gotovo ništa do li slikanja. Na samom kraju prošle stare godine sam završio zadnje radove koje sam počeo slikati te iste godine. A sad već paralelno oslikavam pet novih komada. Dva srednje veličine i tri manja formata. Malo, malo pa opet mi dođe da prestanem slikati, jer nemam više mjesta za pohranu naslikanih radova. Možda bi ih trebalo pokušati prodati? Za ozbač prodati! Kome ono?

(Nastavit će se…)