Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (20. dio)

Sad sam opet tu. Nije originalno ali: u dobru i zlu! O ovom potonjem neka pišu druge i drugi. Probat ću se skoncentrirati najprije (i opet) na dobro. Kad sam na nj skoncentriran od istog imam puno više. Hm, jednostavna formula, zar ne!? Koncentracija iziskuje trošenje energije i snage. Zato je bolje trošiti iste na ono što nas okrepljuje, jača, očvršćuje, pomlađuje u duhu… 

Znam da to sve znate! Ali da to nisam napisao, kako biste znale i znali da i ja "znam". U biti, čini mi se da u međuvremenu neke stvari više "njušim" nego znam. Bit će da se po malo pretvaram u otjelovljenu sjenu našeg psa dotepenca. Stvari izmiču čini mi se skroz kontroli. Da sam pas, bio bih čini mi se jako sličan ovom došljaku. Ne mogu se zamisliti mene-psa drugačijeg nego čupavog, blatnjavog, onog koji mrzi lance, koji lunja noćima slobodno po gajevima, lugovima, šumama, trnju, šipražju… zbog tog svega: ranjivog i ranjavanog. Već smo ga nekoliko puta počeli oplakivati, jer ga „više nije bilo“. A onda se ipak konačno dovukao teškim koracima, krmeljavih očiju, isplažena jezika na koji se skoro popikavao… Konačno sam mu tapecirao kućicu iznutra. Kako sam možda (negdje) spomenuo, kućicu sam pričvrstio za brezu. Već treći dan nakon što se pojavio. Brezu sam posadio kao malo veći klinac. Udaljena je od jednog ariša oko petnaest metara. Njega je, tako legenda, posadio moj otac u znak rođenja mi. Onaj otac je (ne na žalost) sporedno lice svih mogućih priča koje imaju veze sa mnom. Možda mi je baš zbog toga vitkost i visina spomenutog stabla jako simpa. Pogotovo kad se po njemu takmiče vjeverice, djetlići, žune i šojke, tko će nam jutrima pripremiti i dodvoriti ljepši i interesantniji mobilni vizual. Ne. Ne vjerujem da je pas dotepenec, nakon što sam mu tepisima tapecirao kućicu, samo iz sažaljenja ušao u nju i konačno se osjećao u njoj dobro! Njegovo zadovoljstvo je i te kako bilo prepoznatljivo. Na dlakavom mu psećem licu. 

A onda, sjutra, u švicarskom Wilu (pročitaj zadnji nastavak) sam se spotaknuo o vlastite noge. I zateturao. Nabrao sam čelo. Pravio grimase. U džepu sam našao tri telefonska broja. Od Rogera i Ursi i od nekog Rolfa. Isprobao sam linije. Također sam nazvao Vreni i pitao ju kako je. Rekla je da se truje lijekovima. I da ju je Max nedavno nazvao iz SAD-a.

13. veljače 1991. sam se šetao St. Gallenom. Bilo je hladno pa sam ušao u legendarni birc u uličici anđela. Pitao sam konobaricu da li je moguće stupiti u kontakt s drugim umjetnicima. Poslala me galeristu kojeg je poznavala. Zvao se Francesco. Baš kad sam ušao, ispraćao je goste iz galerije. Gosti su imali duge dlake na bradi. Kad su gosti otišli, Talijanu Francescu sam pokazao fotografije mojih ondašnjih slika. Pogledao je i rekao:

"This is hmmmm… hmmmaaaaa… this is - good!"

Onda me pitao želim li kod njega imati izložbu u travnju ili svibnju!? Koljena su mi se počela klecati. Bio sam uzbuđen. Jedva sam mogao išta reći. Pa sam promucao da čekam vrlo važno pismo iz La-Chaux-de-Fondsa. Ponovno sam ga kontaktirao sljedeći tjedan. I pitao kako organizira izložbe u svojoj galeriji. Uzimao je 30% od prodaje. To je bilo sve. E sad… A gdje ću naći novac za slikarski pribor, pitao sam se. Po mojoj procjeni sam trebato oko CHF 500.-. Došle i došli su mi k pameti svi dragi Švicarci koje sam do onda površno poznavao. Trebao bih ih nazvati, pomislio sam. Zamoliti ih za pomoć. Ali bojao sam se odgovora tipa: 

"Znaš, dobar si dečko, ali..."

Naravno. Bio sam totalno dezorijentiran, uplašen, iskompleksiran. Nisam znao što mi je činiti. Da stvar bude gora, Max je otišao u Ameriku. Njega sam do tada najbolje poznavao. On je postao nešto kao moj pravi prijatelj. Pitao sam se zašto je morao otići baš kad smo ga "svi" onda u Švicarskoj onoliko trebali. Nazvao sam Rogera i Ursi. Dogovorio s njima sastanak. Trebali smo se naći u restoranu “Hörnli” na tržnici u St. Gallenu. Mislio sam, isplakat ću možda malo more suza pred njima. Nek im moje ilirsko-slavenske slane tekućine žlijezda suznica otople srca. Možda će nakon toga kupiti koju sliku. Od onih koje sam tada imao kod sebe. 

Popodne istog dana sam otišao u birc u uličici anđela. Pa sam poslije lutao gradom. Otišao "doma". I ponovio isto još jedanput. Šečući se onaj drugi put, pomislio sam, mogao bih nazvati Zorana. I pričati mu o mojoj ideji. Ali budući da sam ga relativno dobro poznavao, bilo je zapravo idiotski od mene tražiti od njeg pomoć one vrste. Naravno da mu je moja ideja bila smiješna. Smiješna "do bola".

Ušao sam u mračni birc u ulici svih anđela St. Gallena. Trudio se zaboraviti. Pijući pive zaborava. Najedanput je u okviru vrata stajao Francesco. Došao je do mog stola. Sjeo. Naručio dvije pive. Sjetio sam se da imam nekoliko fotografija sa sobom. Fotografije mojih crteža. U džepu jakne. Francesco nije ono nikad prije vidio. Prelistavao je fotografije. Odjednom je naišao na dvije fotografije koje su prikazivale neke "izopačene objekte". Ne. Nisam htio izazivati skandale. Ono je trebalo biti samo dodatna informacija za vlasnika galerije. I ništa drugo.

I dok sam s galeristom gledao moje fotografije, sjetio sam se jedne skroz druge slike. Slike brutalnog incidenta. O njemu mi je pričao moj poznanik, bivši policajac.

Nakon prometne nesreće u automobilu su pronađeni mladić i djevojka. Oboje mrtvi. I liječnici i policajci su bili iznenađeni tijekom obdukcije. Muškarcu je nedostajao spolni organ. Na kraju su ga našli u… u ženinim… ma dobro, nema sad to uistinu više veze. Jer… eto… skoncentriran sam na dobro! 

Imam uistinu čudno funkcionirajuću sivu centralnu masu. Ponekad me pogađaju blicevi svekolikih ideja. A ponekad me određene stvari koje trenutno pratim odvedu u paralelne svjetove, meridijane i paralele. U paralelnu mrežu svega i svačega "već viđenog". Tako sam se u trenutku dok sam razgovarao s galeristom Francescom sjetio jedne Canettijeve tvrdnje. Tvrdio je u knjizi koju sam jednom davno čitao, nešto kao: Ništa ne pripada čovjeku kao ono što izlazi iz njegovog debelog crijeva! Baš taj sam Canettijev navod ubacio u pismeni rad na prijemnom ispitu na ALU u Zagrebu. Može biti da sam tada pisao dosta zanimljivo i izrazito filozofski. Skroz drugačije nego danas recimo. Možda sam baš zbog ondašnjeg mojeg polusmisla za filozofiju velikih umova dobio najbolje ocjene na pismenom a ne likovnom prijemnom ispitu za likovnu akademiju. Te mi je ocjene dao nitko drugi no Matko Peić, vrlo poznati povjesničar umjetnosti i autor mnogih stručnih knjiga.

A sad sam opet tu. Gdje mi prijatelju preko noći izgori postrojenje firme. Pokušavam se skoncentrirati u toj tuzi i tom zlu na pozitivu. Jedino što mi padne na pamet (detalje tuđih nesreća i sreća ne trebam znat) je da je frenda probudio pas lavežom. Inače je dobro moguće da bi opet bilo mrtvih ljudi. 

Pred kratko vrijeme sam u Zagrebu imao nastup. Skroman okvir. Skromno događanje. U publici dva-tri "stara" frenda, vjenčani nam kum koji je i danas darker. Ne samo zato jer se strovalio niz stepenice u onom lokalu. Kad se vraćao iz toaleta. Supruga mi, jedini korektor kojem vjerujem u mnogo čemu, je mislila da sam dobro čitao poeziju mi. A ona je dosad čula mnoga moja čitanja na međunarodnim većim, manjim i skroz malim pozornicama. Između ostalog sam čitao i stihove pod naslovom "sve nam je ukradeno" iz dvojezične zbirke "izvan sistema - još jedanput":

sve nam je ukradeno

polja gdje sam baki brao visibabe

divlja trešnja u šumi

oko kojih se množili zeleni listovi

miris opojni do samog ruba šume

sve nam je ukradeno

ili smo

sve napustili

dvije različite 

a slične

discipline 

Od prvih pjesama koje sam pročitao a koje nisu još bile nigdje javno objavljene, a napisane ovdje u Martincu 4. lipnja 2023. sam pročitao stihove ispod naslova "gubim se":

gubim se oko ponoći

na periferiji tvog sna

gubim se i u vanjskom sebi

unutarnjem ja

dobivam u gubljenju samo aplauz

i pokoju suzu

(nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (19. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (21. dio) >>