Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (19. dio)

Sad sam opet tu. U proljetnom štimungu kasne jeseni. Prošle su Sesvete. Iliti, prošao je dan Svih Svetih! I ona je sad tu. Dakako. Draga mi. I ove je godine ukrasila grob mojih djeda i bake i majke mi. Živim cvijećem protiv plastike. Na gotovo svim ostalim grobovima našeg skroz malog mjesta, kao u biti i u svim drugim mjestima, plastika vlada nad duhom mrtvih života. Ove smo godine primijetili po prvi put… plastiku umotaju u plastiku, a kako ne bi plastično cvijeće - otrov - nastradalo od smrzavice. Ili apšisalo.  

O djedu mi i baki je čula samo iz mojih priča. Moja draga. Majku mi je samo nakratko upoznala u živo. Da nje nije bilo, te moje Zagorke Rajke, majka ne bi vjerojatno nikad dobila "krvavo" zarađenu švicarsku mirovinu. Istu su joj pokrali. Nevaljali, a zbog krvnih zrnaca, najbliži ljudi. (Duga je to priča. Priča o ne maloj životnoj nesreći žene koja me rodila).

Sutra čitam poeziju u jednom lokalu u samom centru Zagreba. Iz moje dvojezične zbirke pjesama "Izvan sistema. Još uvijek". Sa mnom će nastupati kantautorski dvojac, supružnici, Nijemci iz Dišnika kraj Garešnice. Do sad smo nastupali zajedno na sličnim priredbama već nekoliko puta.

U vanjskom umjetničkom poligonu, ispod kuće nam, razvijam dalje umjetničku priču zvanu "Groblje prošlih i propalih projekata". Čujem, i o toj se priči počelo pričati. Meni iza leđa. 

A onda… onda u onom disku u Čazmi (čitaj zadnji nastavak) mi se počelo vrtjeti u glavi na najjače. Dok su mi žlijezde slinovnice radile na maksimum. Promucao sam:

"Kako god hoćeš."

Otišli smo u tamni kut podrumskog prostora plesnjaka. Ljubili se prilično besramno. I jako dugo. Kao da nam je bilo važno da svi uvide čin slinavog nam ljubljenja. Uf… ono… ispod bluze i iza rajferšlusa hlača… ma dobro, kaj vas briga… nema sad to više veze. A niti ono što se dovoljno često događalo u Vasinom stanu iza Trešnjevačkog placa. I još na jednom skroz nezgodnom mjestu. Sad je prekasno da se sramim i kajem. Bojim se da nema šanse da završimo u raju.

 

Dva dana nakon susreta s Karin, u onoj snježnoj noći u St. Gallenu (čitati prošle nastavke molim) lutao sam ulicama istog grada. Htio sam je ponovno sresti. Iako je pri mogućem susretu vjerojatno ne bih prepoznao. Napokon sam shvatio, nema smisla. Nije imalo smisla tražiti žene i muškarce, životinje i biljke. Ili se pojave, ili ne. Ili narastu ili ne narastu. Hrabro odustah. A bilo mi je baš nekako zanimljivo percipirati stranca u meni samom. Na tren istinski zaljubljenog u nekoga koga nisam poznavao. U biti, u siluetu žene. Koja se "rasplinula" na svijetlu one ulične lampe.

Jednog sam dana otišao u jednu galeriju. U St. Gallenu. Žena koja je tamo radila rekla je da dobro govorim engleski. Pokazao sam joj fotografije svojih onda jedinih, zato najpoznatijih slika. Gospođa je bila ljubazna. Rekla je da sam dobar umjetnik. I tvrdila da je vrlo teško prodati apstraktnu umjetnost. Ako su radovi napravljeni od anonimusa. Predložila mi je da se isprobam u Zürichu. Tamo postoje galerije, rekla je, koje isključivo prikazuju i predstavljaju moderno umjetničko slikarstvo. Dala mi je adresu svojeg šefa. Iako je sumnjala u mogućnost izlaganja mojih radova u njegovoj galeriji.

Gospodin Baratelli iz švicarskog La Chaux-de-Fondsa nije se javljao već duže vrijeme. To me nije usrećilo. Jer prvi pisani kontakt s njim davao mi je određenu nadu. Isti je gospodin pripadao priznatom umjetničkom krugu ne samo u spomenutom gradu nego i u cijeloj državi. 

Max je u međuvremenu (pročitati molim jedno od prošlih nastavaka kolumne) postao pravi prijatelj. Trebala mi je čim prije dobra fotodokumentacija radova koje sam stvorio u Švicarskoj. On ih je fotografirao. Pri fotografiranju smo se dogovorili da ću doći k njima u Wil, a gdje ćemo opet partijati.

Jedne večeri, nedugo nakon našeg posljednjeg telefonskog razgovora, otišao sam u diskoteku “Remise” u gradu Wil. Max je radio za šankom. To će reći, mogao sam besplatno piti pivu cijelu noć. Pozdravio sam nekoliko ljudi s kojima sam se zadnji put upoznao. Tamo na istom mjestu. Maxov brat je također bio prisutan. Opet sam se predstavio Beatu. Jer ga se više nisam sjećao. Bio je tamo i neki tip po imenu Emil. Morao sam mu stalno govoriti da sam iz Hrvatske. Nije mu bilo lako povjerovati u tu činjenicu. Kako sam saznao, Švicarci su vrlo oprezni kada su u pitanju tuđe nacionalnosti. I oni su najbistriji umovi svijeta. Rekao sam mu:

"U redu. Ja sam iz Jugoslavije i hblni sam Jugo."

Išlo mi sve skupa po malo ali na najjače na tanki živac. Nakon ove izjave platio mi je pivu.

Kasno te noći Max i ja smo se vozili njegovim autom k njegovom stanu. Putem smo slušali glasnu glazbu. Nakon što je otvorio vrata stana, odmah je otrčao do toaleta. Tražiti bez bisera školjku. Izlio je u nju svu svoju bljuvotinu. U sobi je na sofi ležala Vreni i pretvarala se da spava.

7. veljače 1991. sam poslao jedno pismo u Ameriku. Jedno za La Chaux-de-Fonds. I još jedno. Za Zürich. Otišao sam i u neku tvrtku i pitao trebaju li me kao šljakera. Nisam im trebao. U tom sam trenutku opet bio skroz siguran da me nitko u biti ne treba. A i zašto uopće?

Na koncert reggae majstora Winchestera, koji je 8. veljače 1991. sa svojim bendom nastupio u St. Gallen Grabenhalle i pjevao o Africi i za Afriku, došao sam u pratnji jednog Petra. Ali ne Apostola. Iz švicarskog Staadta. Upoznao sam ga neposredno prije koncerta u pubu u uličici koja se zvala i valjda još zove Engelgasse. Imao je namjeru sastati se sa svojim prijateljima iz Lihtenštajna. U koncertnoj dvorani Grabenhalle. Našli smo se na kraju svi skupa. Naravno, ispred šanka. Winchester je s pozornice vikao: Bush, Major i Mitterrand su ubojice! Njemu su se u povicima i pljeskanju, te skroz u transu, pridružili mnogi prisutni mladi Švicarci. Meni, tada dezorijentiranom balkanskom Slavenu, cijela se stvar činila neshvatljivom. Osim toga, imao sam urođeni mehanizam u svom osjetilnom sustavu koji me navikao na nerazumijevanje ljudi, stanja i pojava. To me nekoliko puta spasilo iz raznih opasnih situacija.

One noći sam upoznao mnogo ljudi. Puno novih lica. I novih imena. Toliko mnogo novih informacija je bilo krivo za ne mali košmar u mojem centralnom živčanom sustavu. Nije za hvalit se, ali i te noći se dosta piva slilo ‘na moju adresu’. Imao sam osjećaj da me časti pola dvorane. Nisam se smio zamjerit svim onim ljudima. Odbijajući ih… Čini mi se, zaljubio sam se čak u njih. U one koji su mi cijelo vrijeme slali tekući grijeh. Nije baš da sam bio pametan…

A sad sam opet tu. O mojoj mi pameti više ne vrijedi niti pisati niti pričati. Možda se ponavljam ali: tako je kako je… rek’o Pajo patak kad su ga gurali u rolu… A propos, dođe mi k pameti, pačje je meso jako, jako ukusno. Nema dugo ga je moja Zagorka pripremila na fest finjaka. Dok je patku pak zdravo hranila sestrična mi u selu preko jedne od nekoliko šuma koje okružuju Martinac. 

Na naš sutrašnji nastup će navodno doći neki stari "provjereni" frendi. Jednog od njih sam ovdje već spominjao. Drugi je već dugo vrijeme veliki diša. A načitan dobre literature. Treći, frontmen u jednom bendu će - dobro je moguće -  snimati naš nastup. Prvi od ovdje spomenutih će doći navodno sa svojim frendom koji se informirao o mojoj umjetnosti i volio bi me, valjda zato, upoznati. Preko fejsare se najavila poznanica iz davnih lihtenštajnskih dana. Bivša dugogodišnja voditeljica dječjeg pjevačkog zbora Angelus. Jednom su, posredstvom dragog profesora Ivana Matarića gostovali u Kneževini Liechtenstein. On je tamo, iako je stanovao u austrijskoj državi Vorarlberg, bio mnogo godina crkveni orguljaš. Kćerka mi je, s pjevačkim zborom klinaca i klinčeza iz Liechtensteina bila gošća u Zagrebu. Jedan poznanik mi, zaljubljenik u Kneževine Monaco i Liechtenstein neće doći jer je čuo da se u lokalu gdje ćemo nastupati enormno puše cigarete. 

(Nastavit će se…)

<< Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (18. dio)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (20. dio) >>