Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (1. dio)

Sad sam opet tu. Na kućnom broju na kojem sam bio i rođen. Tu je još i kut u kojem sam se, kako su mi rekli, prvi put oglasio. Na planetu Zemlji. U tom kutu, u međuvremenu, počela je padati kiša. Pada samo kad kiši. Zato jer nema lojtru. Tako me učio moj davno pokojni djed šaljivđija. Staratelj i odgajatelj. S odmakom vremena, i, jer sam i ja ''život kuša'', čini mi se, imao je i on sreće. Preživio je onaj jedan veliki, grdi rat. Bez da je morao nositi uniformu i aktivno sudjelovati u ratnim zbivanjima. 

Nakon burnih dana konačnog školovanja u zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti (ŠPU), te radnih iskustava na Zavodu za restauriranje umjetnina HAZU-a, gore na Zmajevcu, i u pismoslikarskoj radionici na Trešnjevci, stajao sam bez posla. S praznim rukama u praznim mi džepovima. Preko puta spomenute škole. Shvatio sam da bi mi daljnje slično bivstvovanje teško moglo imati kakvog pozitivnog smisla. To je bilo nekako u vrijeme kad sam prvi put počeo razmišljati da bih, ako bih u životu nešto mogao i trebao postići, nešto pomoću čega bih se možda afirmirao, to mogao jedino putem likovne umjetnosti. Kao likovni šljaker. Konačno sam se počeo poistovjećivati s mojim urođenim talentom, tim darom ''svemirske energije''. Bilo mi je i te kako jasno da u onoj realnosti, u zemlji koja se nalazila pred totalnim rasulom i raspadom, pred ratnim kaosom, ne može biti mjesta za mene onakvog. Likovnjaka i poetsku dušu.

Stojeći tada preko puta ŠPU-i (danas ŠPUD-a) vrtio sam kratko film druženja s generacijom s kojom sam završio školu i profesora kojima sam, čini mi se, iz različitih razloga uglavnom išao na živce. Ako ne baš svima, ali onda vjerojatno profesoru Dolencu, voditelju likovnog usmjerenja. Profesori Vuksan i Švertasek su bili puno plemenitije duše. Vuksan nam je predavao likovne tehnike, a Švertasek pismo. Dobro je da se još i danas, moguće, nalazi jedna oslikana malenkost čiji sam ja autor. Na zidu učionice u dijelu škole slikarskog smjera se nalazio jedan obojeni kvadrat. U njemu crveno-crni ‚‘‘LA''.

Kud bih sa sobom, mislio sam. U kojem pravcu i kamo pobjeći? Možda, konačno, zauvijek!? Da me nema, a da me koliko-toliko još bude.

Bio sam bez posla i egzistencije. Bez mogućnosti stanovanja u Zagrebu. U isto vrijeme bez obaveza prema bilo kome osim onom što je još od mene onda egzistiralo. Nije me ništa vezalo za materijalni dio postojećeg geopolitičkog svemira.

Baka i djed na selu, majka u Švicarskoj i ja do tada smo se naučili različitim vrstama rastajanja. Još jedno u nizu (tad od djeda i bake) morat ćemo nekako savladati. Plačući u tuzi. I zbog novog nadanja. I prikrivenog straha. Prikrivene sumnje u valjanost odluke… Da sam na mom putu pao, potonuo, izgubio se skroz, nikoga to ne bi svrbilo. Nitko se zbog toga ne bi češao.

U onom emocionalnom kaosu i onim misaonim zavrzlamama i križaljkama, dakle, sjetio sam se da mi je majka u Švicarskoj. I da bi valjda bilo najlogičnije otići k njoj. Nekako ćemo se stisnuti za početak u skromnom jednosobnom stanu u maloj ulici po imenu Lustgarten. U samom centru St.Gallena. A kako ne bih od početka morao i opet spavati na klupama po parkovima i ispod kakvog mosta. Da. To sam do tada nerijetko prakticirao. Ne zbog neimanja drugog izbora.

A sad sam opet tu. Jutrima, prije nego zimi palim peć, tučem ljusku oraha i čistim ih. Mrvim na malom stolu u dvorištu, ispod balkona. Svih šest-sedam vrsta ptica koje su nastanjene negdje u žbunju i drveću oko kuće, dolazi nam se častiti. Supruga me nazvala šaptačem ptica. To mi godi. Ona, pijući prve jutarnje kave, gleda kroz prozor lepršanje i samoposluživanje ptica i bude ozarena i nasmijana lica. To mi godi dodatno.

(Nastavit će se…)

Razglednica iz Martinca - dnevnik jednog povratnika (2. dio) >>