Prolaznici ispod zvijezda

Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić objavio je 1920. godine pjesmu “Opomena” čije se poruke i danas dobro sjećamo; Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda. Ovi moćni i pomalo fatalistički stihovi nastali su iz pera čovjeka koji nas je napustio sa samo dvadeset šest godina, što ovim stihovima daje dodatnu težinu. 

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

Iako se ovdje sve čini kristalno jasno, na internetu sam našao dosta pitanja o tome što taj stih uistinu znači. Ne znam da li moje ispravno, ali ja sam to doživio ovako…

Iako stih Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda na prvu možda zvuči kako morate učiniti uistinu nešto veliko po svim društvenim standardima, mislim kako Šimić ovime nije nužno mislio kako morate postati kraljevi, bogataši, poznati ili dobro pozicionirani političari. Mislim kako su ovi stihovi podobni da ih posvojite, da ih napravite svojima, prilagodite svojim željama i stremljenjima. Vjerujem kako je Šimić time htio potaknuti čitače da se realiziraju po svojim kriterijima, željama, ambicijama, ali i ljudskim kvalitetama. U zadnje vrijeme slušam s raznih strana kako psiholozi govore kako je sebičnost dobra. Mislim da je tu netko nešto tu krivo pročitao i protumačio, servirao… Sebičnost po definiciji koji misli samo na sebe, koji se brine samo o svojoj koristi; egoističan, NE može biti vrlina. Sve te priče kako treba voljeti sebe nemaju veze s riječi sebičnost. Jedno je voljeti sebe a drugo je biti sebičan. Nek se svi ti lakmus mudraci koji tako olako komplimentiraju ovaj termin malo preispitaju jer im te teorije neće predugo zvučati ozbiljno. Mislim da ti koji si toliko sretan da možeš šetati ispod zvijezda imaš šansu biti empatičan i dobronamjeran te da je to realizacija i ispunjenje koje će biti prepoznato kao dio tvoje kvalitetne šetnje ispod zvijezda. Biti Čovjek je realizacija koja ispunjava, nije to prazan hod…

Ambicije, želje te očekivanja su dio naše percepcije i našeg bivstvovanja. Naše želje se definiraju odgojem, odrastanjem i mogućnostima. Najčešće. Neki uspijevaju dohvatiti i svoje snove, ali da bi imali snove morate znati i sanjati. Nemojte se bojati svojih želja. Vaše želje najčešće nisu veće od vas. Naše želje prepoznaju naše potencijale, nisu nerealne. Čak i ako nikad ne ispunimo ciljeve, možemo ponosno probavati. Često se kaže da je slađe dolaziti do cilja, nego biti na istom. Stremiti k nečem je pokretač. Ambicija je motor, snaga. 

Kako bi hodali veliki ispod zvijezda, težite realizirati svoju ambiciju i želju, ne očekivanu, tuđu, svojih roditelja ili prijatelja. Svoju. Ispuniti ili barem probavati ispuniti svoje želje znači hodati uspravno, hodati velik ispod zvijezda. Hodati ispunjeno. Kada hodate ispunjeno, vidljivi ste, nećete biti maleni i zaboravljeni. Imati svoj hod znači dotaknuti zvijezde. Iako nam se često čini kako moramo zadovoljiti forme drugih kako bi bili društveno priznati i prepoznati, ne, takvi ostajemo neprepoznatljivi, nezadovoljni i isprazni. 

Naravno, s godinama nam se i želje te ambicije mijenjaju, ili barem modificiraju, treba slušati sebe, ali nemojte ubijati svoju srž i svoju osnovu zato jer su drugi tako htjeli. Još jednom, te ambicije su vaše ambicije, one mogu biti raznih profila, ne morate nužno biti kralj, možete biti i promatrač ptica, ali bitno je da to budi osmijeh kod vas. 

I da završimo kako smo i počeli, s Antunom Brankom Šimićem koji je bio puno vještiji u riječima od mene;

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Mahalo & aloha,

Vaš Robert.