Biti drugačiji

Generalno ljudi ne vole stvari koje ne razumiju ili koje im nisu bliske. Slično kao kod mraka, ne vole kad ne znaju što je unutra, u tom nepoznatom, u tom mraku. Na žalost, često su ljudi upravo iz tog straha agresivni prema nepoznatom, sigurnije je maknuti nepoznato i drugačije nego tolerirati "potencijalnu opasnost".

London ima oko 9 milijuna stanovnika, New York oko 8 500 000, Berlin 3 500 000... Mogao bih nabrajati i dalje, ali je nepotrebno.

Hrvatska broji otprilike 3 800 000, Zagreb oko 800 000. Ne pišem ovo da bi se osjećali inferiorno, čak suprotno, šarm i slatkoća jesu kod nas upravo u toj neprenapućenosti, ali vezano uz današnju temu, u manjim gradovima, mjestima, selima, drugačije stvari, odnosno drugačiji ljudi su puno vidljiviji. Od kada znam za sebe, bio sam upravo taj, drugačiji, a drugačiji nije biti lako. Posprdni komentari, fizički napadi, ignorancija i čuđenje je put koji sam prošao kroz život, zato jer sam bio drugačiji. Ne tražim ovim putem neko sažaljenje ili empatiju, taj vlak je odavno prošao, samo želim skrenuti pažnju na izuzetno nepotrebnu netoleranciju. Zato što sam nosio drugačiju frizuru, cipele ili čarape, bio sam često isključen ili stavljan u neke ladice. Jesam li želio biti drugačiji? Vjerojatno da, svi smo kao klinci tražili način da se potvrdimo i dokažemo, moj je bio vezan uz glazbu i ikonografiju koju je ona donosila pa time možemo reći da sam to sam izazvao.

Možete to i tako gledati, sigurno nisam bio najstandardniji primjerak srednjoškolca, ali drugačiji ne mora biti izopćenik. Ima ljudi koji nemaju i danas ista gledišta na svijet, politiku, glazbu, možda mi neće biti najbolji prijatelji jer mislim da prijatelji moraju biti sličnih svjetonazora, ali neću prema njima biti agresivan niti isključiv.

Sjetimo se primjera Luke Ritza koji je zbog svog izgleda bio pretučen i napustio nas od posljedica napada sa samo osamnaest godina. Prema iskazima, image nesretnog Luke bio je povod mnogoljudnijim vršnjacima za napad, i zbog takvog razloga je izgubljen jedan život, uništena jedna obitelj, a vjerujem da je i napadačima život ostao time obilježen. Zbog duže kose od tvoje, i marame oko čela?

Jedino vrijedno izvučeno iz tog groznog i mračnog slučaja jest da škole svake godine na dan pogibije nesretnog Luke, 12. lipnja, obilježavaju to kao Dan tolerancije i razumijevanja.

Unatrag nekoliko godina postali smo rasno šaroliko društvo. To se dogodilo iz ekonomskih razloga, prvo; poslove koji doseljenici iz Nepala, Filipina i Indije rade, Hrvati ne žele raditi (što je valjda dobar pokazatelj kad je naš standard u pitanju), drugo; ljudi iz raznih dijelova svijeta traže bolji standard.

Najbrojniji su Nepalci, najvoljeniji Filipinci, Indijaca ima nešto manje, ali dok se Filipinke i Filipinci brzo snalaze jer su nam vokacijski i civilizacijski bliži, ostalima ne ide toliko dobro. Naravno, iz naše perspektive nam se ponekad čini kako se dovoljno ne trude naučiti barem osnovne riječi našeg jezika, što je vjerojatno i istina, ali to su ljudi koji dolaze iz sasvim drugačijih kultura, vjerskih običaja, socijalnih navika, čak im je vjerojatno vrlo često teško primijeniti naš jezik jer je postavka fizičkog izgovaranja jezika u potpunosti drugačije postavljena u njihovim domovinama.

Zašto to govorim? Tolerancija je riječ. Doseljenici postaju sad dio društva, doseljenika iz Trećih zemalja danas ima oko 100 000, to je već četrdesetina naše populacije, nije to zanemarivo. Pokažite razumijevanje za njih, to su ljudi koji su došli izdaleka zaraditi sredstva za preživljavanje, traže svoj dio kolač(ić)a u ovim modernim vremenima, i ne zaboravite, i vi koji me nećete saslušati, ti ljudi rade posao koji ste vi odbili, te da vam dostava ručka Glovom neće stići ako budete tjerali te radnike.

Naravno da i mi od njih očekujemo da poštuju naše navike ponašanja, jer je inače ova cesta jednosmjerna.

Live and let live,

Ugodan nadolazeći tjedan želim,

vaš Robert.