Bolivijka u domovini svog djeda

Pilar Mileta, Bolivijka hrvatskog podrijetla, stigla je u Hrvatsku sa svojom kćeri, koja je došla pohađati tečaj Croaticum. Posjetila je domovinu svog djeda, gdje je imala dirljiv susret sa svojom hrvatskom obitelji.

Gospođo Pilar, došli ste u Hrvatsku posjetiti svoju obitelj. Kako je bilo vaše putovanje?

- Odlazim sretna, iako bih voljela puno bolje upoznati zemlju. Prijateljice su mi već rekle da svako mjesto u Hrvatskoj ima nešto posebno. Bilo mi je jako dobro, posebno biti na otoku gdje je rođen moj djed Srećko i vidjeti obitelj uživo. Iako je to bilo kratko vrijeme, bilo je jako emotivno za mene i moju kćer, koju sam dovela na Croaticum.

Osim kćeri, u Hrvatskoj su i drugi članovi vaše obitelji?

- Da, hvala Bogu da moja kći nije sama. Imam ovdje nećaka i dvije nećakinje. Branko, Fabiana i Ana Maria studiraju i rade u Hrvatskoj već tri godine. A moja kći, Ana Lucia, bit će četvrta.

Što kažu vaši nećaci, kako im je u Hrvatskoj?

Fabiana je prva stigla, došla je sama. Očito, kao i svi mladi ljudi, ponekad imaju nekih poteškoća, posebno s jezikom. Ali jedna karakteristika mladih ljudi je da se brzo prilagođavaju, mogu se vrlo brzo istaknuti. Ono što čujem od njih je da im se ovdje sviđa i za sada mislim da će ostati. Rade i studiraju, zato su se i nastanili ovdje u Hrvatskoj i jako im se sviđa.

Jeste li posjetili svoju obitelj na otoku Hvaru?

- Da, unatoč kratkom vremenu, imala sam priliku otići na otok. Moja majka, moja kćer i moje nećakinje bile su sa mnom, bili smo relativno velika grupa. Imali smo priliku biti u Pitvama, vidjeti kuću u kojoj je rođen i odrastao moj djed. Moja rođakinja, koja živi na otoku, bila nam je vodič. Definitivno je bilo vrlo emotivno iskustvo ponovno se povezati s našim korijenima. Vrlo lijepo, rekla bih nezaboravno.

Održavate li kontakt sa svojom hrvatskom obitelji?

- Da, održavamo kontakt s obitelji. A društvene mreže nam pomažu da ostanemo aktivni, da vidimo njihove fotografije. Jedna od naših rođakinja vrlo je aktivna u zajednici Jelse; podučava ples, hrvatsku kulturu i glazbu. Dakle, pokušavamo održati taj kontakt, to nam je jako važno, zbog priče mog djeda.

Molim vas, navedite neke činjenice o svom djedu.

-Moj djed je bio vrlo jednostavna osoba s vrlo važnom vizijom. Kad se nastanio u Boliviji, imao je svoj vinograd u Samaipati (pokrajina Santa Cruz). Moj ujak Marin mi je rekao da su ga isprva tretirali kao ludog gringa, jer su rekli: kako ćeš ovdje saditi vinovu lozu? I uspio je, imao je voćnjak. A onda je tu bila i njegova gastronomija, jer je volio slaviti sa svojim sunarodnjacima, poput gospodina Matea Kuljiša, gospodina Marinkovića. Hrvatska zajednica je bila mala, čekao bi ih s odojkom na ražnju i zajedno bi slavili. Dakle, jako je volio svoju obitelj. Jako sam ponosna na svog djeda, jer se uspio toliko integrirati u društvo da je kasnije postao gradonačelnik Samaipate. Ljudi su ga jako voljeli, uvijek ga se sjećaju s velikim poštovanjem, s velikom naklonošću.

Koliko znam, odlikovan je u Samaipatiju.

- Da. Nisam imala priliku upoznati svog djeda; preminuo je 1975. godine. Ali ljudi iz Samaipate su ga jako voljeli. Uvijek je bio cijenjen zbog svega što je učinio. U našoj obitelji uvijek pamtimo sve što su o njemu govorili.

Puno vam hvala, gospođo. Nadam se da ćete održati ovu obiteljsku vezu.

- Puno vam hvala na ovom intervjuu. Bilo mi je jako važno što sam mogla doći ovdje, jer se ne radi samo o upoznavanju dijela povijesti moje obitelji. Također sam nakratko otputovala u Gospić kako bih vidjela pretka jedne svoje prijateljice iz Samaipate. I to me dirnulo, jer nas možda podsjeća koliko im je bilo teško napustiti domovinu. A onda, činjenica da se možemo pronaći i ponovno upoznati vrlo je vrijedna. Najtoplije pozdrave šaljem Glasu Hrvatske i svim bolivijskim Hrvatima koji su trenutno u Hrvatskoj. Samo tako nastavite!