Zovu referade, šalju e-mailove, rješavaju upise, prijavljuju ispite i molbe, ponašaju se kao da njihovi potomci ne pohađaju fakultete već prva četiri razreda osnovne škole. Sve više roditelja u Lijepoj našoj obavlja svakodnevne obaveze svojih odraslih studenata a to se razvilo do te mjere da je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu uputio apel roditeljima da prestanu komunicirati sa službenim osobljem fakulteta. Čovjek se ne može ne priupitati, gdje su i što rade njihovi potomci dok oni obilaze referade?
Već sam se znao osvrtati na ovu temu, temu prezbrinutih potomaka koji su postali svakodnevica u 21. stoljeću, ali ova nova vijest me ponovo inspirirala da se osvrnem na to.
Kažu da su vremena bila drugačija kad smo mi odrastali. Da je danas djeci teže i opasnije. Kad sam imao deset godina, iz Travnog u Novom Zagrebu odlazio sam na sate karatea u današnju srednju školu "Nikola Tesla" koja se nalazi u centru Zagreba. Nakon treninga vraćao sam se tramvajem u vremenu od oko 22.30 sati, a moj otac vjerojatno nije znao ni kamo ja to točno odlazim, a kamoli da me vozio tamo i dolazio po mene. S isto toliko godina, najnormalnije sam odlazio iz Novog Zagreba u kina na Cvjetnom trgu, bila su to onda kina "Balkan" i "Zagreb". Bilo je to vrijeme odrastanja, snalaženja bez GPS-a, bez mobitela, učenje života i komunikacije bez stalne roditeljske pažnje.
U vrijeme mog adolescentskog odrastanja bile su popularne tuče između kvartova, i nisi se samo tako mogao odšetati u susjedno naselje jer si riskirao da te neki mikro-lokal patriot dohvati neželjenim alatom. Nije bilo Ubera, vožnje automobilom prije dvadesete godine jer jednostavno nije bilo novaca, nije bilo ni noćnog gradskog prijevoza sve do Univerzijade. Ako si zakasnio na zadnji noćni autobus, pješice se išlo kući u Novi Zagreb. Ali sve je to bila škola, socijalizacija, priprema za pravi život. Po čemu je to danas opasnije? Ima više nadzornih kamera, gradski promet je bolje povezan nego prije trideset godina, tu su i mobiteli kojih nije bilo u vrijeme mojeg odrastanja. Da, ima više stanovnika, gušći je promet, ali da je li to stvarni problem? Iskreno, ne mogu egzaktno odgovoriti na to pitanje, meni se čini da nije, ali bilo bi licemjerno zauzeti čvrst stav s moje strane jer nisam roditelj, možda bi moja percepcija bila drugačija da jesam…
Ono o čemu sigurno mogu posvjedočiti, bez obzira na sve krize kojima smo bili izloženi sve ove godine, da novaca danas ima više. Da je standard viši nego što smo ga imali u bivšoj državi, da smo bliže europskom standardu, jer u godinama mog odrastanja nisu postojala dva automobila u jednoj obitelji, a pogotovo kao što sam ranije već pripomenuo, klinci prije svojih prvih plaća generalno su mogli samo sanjati o svom vozilu.
Zašto su onda roditelji toliko zaštitnički danas raspoloženi? Nisam imao dojam da mene roditelji manje vole nego što današnji mama i tata vole svoju djecu, bez obzira na manjak komocije i novaca. Prvenstveno mislim da danas roditelji svoju djecu doživljavaju kao njihovu produženu ruku, i njihov neuspjeh doživljavaju kao svoj. Drugo, također mislim da su vremena okrutna, otkad je interneta i mobitela, život je nezahvalno brz te oduzima roditeljima kvalitetno vrijeme s djecom. Naravno, to stvara kolektivnu roditeljsku grižnju savjesti koju kompenziraju novcem i uslugama. Ti klinci nisu sami od sebe danas (generalno) postali razmaženi. Bojim se i pomisliti što bi bilo s tom današnjom mladom generacijom da se ugasi internet.
U konačnici, bojim se da im na taj način podilaženja ne radimo uslugu. Treba ih pripremiti na život. Da bi znao hodati, prvo moraš znati puzati pa klečati. Ako preskaču korake, možemo im se dogoditi da neće znati padati a nećemo uvijek biti pokraj njih da ih spasimo, i nama idu godine. Mislim da ih trebamo pripremati za život, učiti ih da samostalno žive, i da je to je jedini način da ih pravilno zaštitimo.
Mahalo&aloha,
Vaš Robert.
