Depresija kao tihi ubojica

Hrvatski zavod za javno zdravstvo kaže: "Depresija je bolest koju karakteriziraju poremećaji raspoloženja kao što su dugotrajna tuga, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima i duševna bol. Ona utječe na obavljanje najjednostavnijih svakodnevnih zadataka, ponekad s razornim posljedicama za odnose s obitelji i prijateljima i mogućnosti da se zaradi za život. Da bi se postavila dijagnoza depresije odnosno depresivne epizode, ovi simptomi trebaju trajati najmanje 2 tjedna".

Ljudi koji boluju od depresije često osjećaju manjak energije, imaju probleme s apetitom, s nesanicom ili opet pretjeranu potrebu za snom, znaju osjećati tjeskobu, smanjenu koncentraciju, nemir, osjećaj bezvrijednosti, misli o samoozljeđivanju ili suicidu.

Anksioznost je prvi znak da nešto nije u redu i ona je predvorje depresije, dok čak deset do petnaest posto ljudi s depresijom skonča svoj život počinjenjem suicida, a stručnjaci smatraju kako čak osamdeset posto oboljelih od depresije ima suicidalne misli.

Na svjetskoj razini depresija pogađa preko 300 milijuna ljudi te je jedan od vodećih uzroka loše kvalitete života i radne nesposobnosti, samim time je i vrlo značajan problem. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji depresija je jednako značajan zdravstveni problem na razini Europske unije koji utječe na preko 50 milijuna građana. Prema jednom od najvećih istraživanja ovog sadržaja, najviši broj osoba s depresijom imaju Švedska, Estonija i Luksemburg. Među zemlje s najvećim porastom broja depresivnih osoba u odnosu na stanje u tim istim zemljama nekoliko godina prije, spadaju Hrvatska, Slovenija i Danska.

Drži se kako u Hrvatskoj u prosjeku od depresije boluje 6-10 posto stanovništva, dok u nešto manje bitnom postotku u tome prednjače žene. Što se tiče navedenog porasta u nas, on i ne čudi previše jer još u vrijeme aktualne korone i niza potresa, stručnjaci su predviđali takav tijek događaja. Ni ostali događaji od korone, na svjetskoj pa ponekad i na lokalnoj razini ne pomažu tome, mahanje nuklearnim naoružanjem, porast globalnog nemira i opće polarizacije, sigurno ne doprinose psihičkim miru. Stalna izloženost i nikad toksičnijim internetskim mrežama zasigurno ne pomaže pri stabilnosti i psihičkom miru. Zasigurno je taj postotak u Hrvata još i veći, ne zaboravimo da smo mi konzervativna sredina, i da će odlazak psihijatru ili priznavanje depresije kod nas se protumačiti kao znak slabosti... I muškarci plaču, zar ne?

Paul McCartney je jednom rekao: "Dok je glazbe, ne treba mi psihijatar". To pomaže svakako i meni, ali bez obzira na to što ljudi vole glazbu, ipak manjina ima povezanost s glazbom kakvu imamo Paul i ja. Naravno da se ne svrstavam u istu rečenicu s velikim McCartneyjem, ali vjerujem da volimo glazbu jednako strastveno.

Boreći se sa svojim demonima, pokušavao sam shvatiti što me čini takvim, ponekad nesigurnim, depresivnim i manjkavim. Mislim da kod mene vrlo često to polazi od očekivanja. Očekujete da će vas ljudi više prepoznati, cijeniti, primijetiti... Očekujem da su ljudi pametniji, obzirniji jedni prema drugima, manje povodljivi i manje lakovjerni. Svi imamo jednu veliku manu u takvom promišljanju, nismo svi isti, nismo svi imali isto odrastanje, ista iskustva i prijatelje. Ne polaze svi od iste točke razmišljanja. To nužno ne znači da mi nismo u pravu nego da ne moramo nužno osuđivati one koji nisu došli do naših nekih razmišljanja. Kod očekivanja je također loše to što mislimo da je svijet pravedan, nije nužno, što se prije pomirimo s tim, mislim da ćemo se lakše nositi s crnim mislima.

Svaka čast ljudima koji su se javno izjasnili o tome poput kolege Aleksandra Stankovića. Mislim kako treba velika hrabrost za to, pogotovo u našoj sredini koja je još uvijek vrlo nepovjerljiva generalno prema takvom liječenju.

Uglavnom, nije sramota otići do liječnika, do nekoga tko je neutralan u vašem životu, do nekoga tko vas neće osuđivati za takve pokušaje.

Ne robujte predrasudama, olakšajte si ovaj vrijedni i neponovljivi život.

Aloha&mahalo,

Vaš Robert.