Pretilost kao neprijatelj

Hrana je postala i ostala centar svih zbivanja. Oduvijek je bila svojevrsni totem, orijentir socijalnih i društvenih zbivanja pa gotovo bih mogao reći i kulturnih, koliko god to degradirajući zvuči. Eventi, vjenčanja, krstitke pa čak i sprovodi, grade se oko konzumiranja jestivih proizvoda. Volimo uživati u mnogim stvarima koje život pruža ali generalno nema veće opsesije od hrane.

Naravno, za razliku od mnogih stvari koje ljudi konzumiraju hrana je nasušno potrebna, ali ne traži samo organizam svoje, nepce vole ugađati sami sebi. Razvoj kulinarstva kroz stoljeća je usko povezan s razvojem čovjeka. Prije više tisuća godina kuharsko umijeće razvilo se u Kini a zatim u Perziji, odakle se proširilo u Grčku a kasnije i u Rim. 

U Perziji se već u 6. stoljeću prije nove ere razvilo profesionalno kuhanje i pretvorilo u umijeće. Najstarija kulinarska knjiga "Opsologija" napisana je u 5. stoljeću prije nove ere u Grčkoj. Uvođenjem šećera u znanost pripremanja hrane prije stotinjak godina, dobili smo novu neodoljivu pošast kojoj svi teško odolijevamo, dok prerađivači i proizvođači tu našu slabost neprestano koriste kao svoje adute.

Na našim prostorima se uvijek dobro jelo a po tome smo turistički poznati i danas. Bili smo mala zemlja koja je kaskala za europskom industrijalizacijom što je dodatno ostavljalo prostora za poljoprivredu, a svatko od nas imao je baku s vrtom. Moj prvi gurmanski šok dogodio se kada sam prvi puta posjetio Minhen u devedesetim godinama, kada sam shvatio da rajčica iz izloga njihovih dućana izgleda kao maketa naspram onog što raste u vrtu moje bake. No, s jedne strane zapostavljanje poljoprivrede, s druge strane velika modernizacija u svrhu što veće proizvodnje, ubili su taj prirodni tijek rasta biljaka, sve se pretvorilo i u nas u ubrzanu, proizvodnju te smo ostali bez “bakinog vrta”.

Još u prošlom sistemu, imali smo naviku jedenja peciva, standard nam nije bio na nekoj visini tada, a najlakše je sve bilo pokrpati jedenjem kruha. To je bilo najjeftinije te istodobno najefektivnije kako se mogla utažiti glad. To je relativno funkcioniralo jer ponuda peciva nije bila pretjerana ali prisutna, no u posljednjih trideset godina ta navika je dosegla novu razinu. S jedne strane se enormno povećao broj pekara, dok je s druge strane financijska moć rasla te je isto tako i lepeza proizvoda postala enormno veća. 

Ta ukorijenjena navika konzumacije kruha pa onda u produženoj ruci i peciva u našim prehrambenim navikama, samo se produbila, povećala i dovela do disbalansa u populaciji kada je zdravlje u pitanju. Naravno, ne možemo kriviti pekare, nego svoje navike, ali generalno mislim da nam je ostavština navike jedenja brašna u pečenom izdanju glavni krivac što smo se našli na vrhu (uz Maltu) najtežih osoba u Europi. Naravno tu je i tradicija domaćih kolača koja je usko vezana uz ovu priču. Nije stvar ni vizualnih zahtjevnosti današnjih Instagram standarda ljepote, nego je poanta u zdravlju. Stalno smo glasni o očuvanju hrvatskih vrijednosti, ali zdravlje je prioritet.

U zadnjih tridesetak godina nam se povećao standard a na te naoko banalne stvari nas nitko nije pripremao. Niti se demokracija uči preko noći, niti kapitalizam, a bome ni kako imati novaca. Sve je to škola na koju nas nitko nije generalno pripremao jer o njoj nitko nije razmišljao tako da na svojim koracima to učimo svaki dan.

Kako pobijediti ovaj ozbiljan problem? Prvo ga trebamo generalno jasno i glasno medijski definirati kao problem. Drugo, nije stvar sada pokrenuti inkviziciju na pekare, nego odgojno djelovati na prvenstveno mlade, kroz odgojne ustanove i kroz kućni odgoj.

I naravno, u vremenima internetom potaknutim fizičkog nekretanja, poraditi na sportskim aktivnostima mladih. Internet uzrokuje nekretanje, nekretanje je također veliki bitan kotač u ovom problemu pretilosti u nas.

Jedite zdravo, krećite se kada možete,

živite dugo,

Vaš Robert Mareković.