Više od igre: Kako je sport postao čuvar hrvatskog identiteta u iseljeništvu

Dok ovih dana milijuni Hrvata u domovini i diljem svijeta prate nastupe hrvatske nogometne reprezentacije, malo tko razmišlja da je upravo nogomet desetljećima bio najjača poveznica hrvatskog iseljeništva s domovinom. Mnogo prije nego što je Hrvatska postala samostalna država, hrvatski su iseljenici kroz nogomet čuvali hrvatski identitet, osjećaj pripadnosti i vezu sa zavičajem.

Sport prati čovjeka otkako postoji organizirano društvo. Mnogo prije nego što su nastali stadioni, sportski savezi ili olimpijska natjecanja, ljudi su osjećali potrebu odmjeriti snagu, brzinu i spretnost. Natjecanje nije bilo samo zabava nego sastavni dio života, način dokazivanja, druženja i pripadnosti zajednici. Takvi su bili i Hrvati.

Kada su krajem 19. i početkom 20. stoljeća u velikim valovima počeli napuštati domovinu i odlaziti na druge kontinente, sa sobom nisu ponijeli samo nekoliko komada odjeće i skromnu životnu ušteđevinu. Ponijeli su svoj način života, običaje, pjesme, vjeru, jezik i ono što ih je činilo prepoznatljivima. Ponijeli su i svoj odnos prema sportu.

U većim hrvatskim gradovima sport je već tada imao važno mjesto u društvenom životu. Split je početkom dvadesetoga stoljeća živio sport punim plućima. Plivalo se, veslalo, jedrilo, jahalo, igrale su se prve nogometne utakmice, osnivali klubovi i stvarala tradicija koja će kasnije postati dio identiteta grada.

No najveći broj hrvatskih iseljenika nije dolazio iz gradova. Dolazili su iz dalmatinskih sela, primorskih mjesta, s otoka i kamenitoga zaleđa. Njihov je sport bio drukčiji. Nisu imali uređena igrališta ni sportske klubove, ali su imali ono što je možda bilo još važnije, a to je zajedništvo.

Nedjeljom, nakon mise ili za vrijeme seoskih svetkovina, okupljali bi se na seoskim trgovima i ledinama. Ondje su bacali kamen s ramena, potezali konop, hrvali se, natjecali u raznim pučkim igrama ili igrali balote. Nije bilo pehara ni medalja. Nagrada je bilo zajednički provedeno vrijeme i zadovoljstvo što je netko iz njihova sela ili zaseoka pokazao snagu i spretnost.

Kada su otišli u Australiju, Novi Zeland, Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Čile, Argentinu ili Južnu Afriku, nisu zaboravili te običaje. Naprotiv. Upravo su oni postali prvi most između stare i nove domovine.

Nakon šest dana iscrpljujućega rada u rudnicima, na plantažama, u šumama ili na gradilištima, nedjelja je bila dan kada su se ponovno osjećali kao kod kuće. Igrala se partija balota, odmjeravala snaga u potezanju konopa ili bacanju kamena s ramena, razgovaralo se na hrvatskom jeziku i prepričavale su se vijesti koje su mjesecima putovale preko oceana.

Teško je danas zamisliti koliko je takvo okupljanje značilo ljudima koji su od svojih obitelji bili udaljeni desetke tisuća kilometara. U vrijeme kada nije bilo telefona, interneta ni brzih putovanja, nostalgija je bila gotovo svakodnevni suputnik hrvatskog iseljenika. Upravo je sport često bio najbolji lijek protiv te tihe boli. Na nekoliko sati vraćao ih je u djetinjstvo, među ljude i krajolike koje su ostavili iza sebe.

Zato sport među hrvatskim iseljenicima nikada nije bio samo igra. Bio je način da se sačuva vlastiti identitet, kao i mjesto na kojem se govorilo hrvatski.

Ivan Lupis Vukić početkom prošloga stoljeća zapisao je misao koja možda najbolje objašnjava cijelu priču hrvatskoga iseljeništva: „Iste sile koje djeluju u domovini, djeluju i u iseljeništvu.“

Doista, sve ono što je bilo važno Hrvatima u domovini, bilo je jednako važno i tisućama kilometara daleko. Ljubav prema rodnom kraju, osjećaj pripadnosti, potreba za zajedništvom i natjecateljski duh prešli su oceane zajedno s ljudima.

Zato nije slučajno što se već početkom dvadesetoga stoljeća, odmah nakon hrvatskih pripomoćnih društava, pjevačkih zborova i tamburaških društava, počinju osnivati i Hrvatski sokoli. Oni nisu njegovali samo tjelesnu kulturu. Bili su simbol zdravoga nacionalnog duha i mjesta na kojima se hrvatsko ime izgovaralo s ponosom. Iz sokolskih društava kasnije će nastati brojni sportski klubovi koji će desetljećima biti središta hrvatskoga društvenog života na svim kontinentima.

Kako su hrvatske zajednice rasle, rasli su i njihovi sportski klubovi. U njima se više nije samo vježbalo ili igralo. Oni su postajali drugi dom. Mjesto gdje se održavala folklorna večer, proslavljao Božić, dočekivali novi doseljenici, skupljala pomoć za Hrvatsku i učio hrvatski jezik.

Nije bilo gotovo nijednoga sporta u kojem Hrvati nisu ostavili trag. U Australiji su osvajali medalje u dizanju utega, boksu, golfu i veslanju. Na Novom Zelandu postajali su prvaci u rugbyju, atletici, hrvanju, surfanju, kajaku, pa čak i u natjecanjima u šišanju ovaca. U Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama, Čileu i Argentini njihova su se imena pojavljivala u gotovo svim sportskim disciplinama.

Ali jedan je sport ipak imao posebno mjesto, a to je nogomet.

Počeci hrvatskih nogometnih klubova

Prvi hrvatski iseljenici nisu odlazili u svijet kao sportaši. Odlazili su kao rudari, pomorci, težaci, šumari, vinogradari ili radnici na željeznicama. Većina ih je napuštala Dalmaciju, Primorje, otoke i Hercegovinu u potrazi za kruhom, vjerujući da će se jednoga dana vratiti kući. Mnogi se nikada nisu vratili, ali gotovo svi nastojali su dio domovine prenijeti u novu sredinu.

Kako su se uključivali u društveni život svojih novih domovina, upoznavali su sport koji će obilježiti cijelo jedno stoljeće hrvatskog iseljeništva. Za razliku od mnogih drugih sportova, nogomet nije zahtijevao skupu opremu ni posebne uvjete. Bila je dovoljna lopta, nekoliko kamenova umjesto vratnica i skupina ljudi željnih igre. Upravo zato nogomet je vrlo brzo postao zajednički jezik hrvatskih iseljenika bez obzira na to gdje su živjeli. 

Kako su hrvatske zajednice rasle, tako su rasli i njihovi sportski klubovi. Isprva su nosili različita imena, često povezana s mjestom osnutka ili hrvatskim društvom kojemu su pripadali. No od pedesetih godina prošloga stoljeća diljem Australije, Kanade i Sjedinjenih Američkih Država počinju nicati klubovi koji u svom nazivu nose jednu jedinu riječ: Croatia.

To nije bio slučajan izbor. U vrijeme kada hrvatska država nije postojala, a mnogi su Hrvati službeno bili vođeni kao Jugoslaveni ili državljani drugih država, ime Croatia postalo je jasan odgovor na pitanje tko su i odakle dolaze. Ime kluba bilo je mnogo više od sportskog znaka, bilo je izjava identiteta. Tamo gdje nije bilo moguće isticati nacionalna obilježja u javnom životu, postojala je Croatia na nogometnom terenu.

Australija – druga domovina hrvatskog nogometa

Nigdje hrvatski nogomet nije pustio tako duboko korijenje kao u Australiji.

Ondje su hrvatski iseljenici tijekom desetljeća osnovali čak pedeset i dva nogometna kluba. Sam taj podatak dovoljno govori koliko je nogomet bio važan hrvatskoj zajednici.

Klubovi nisu bili koncentrirani samo u jednom gradu. Nastajali su gotovo posvuda gdje su živjeli Hrvati i to u Sydneyju, Melbourneu, Perthu, Adelaideu, Canberri, Brisbaneu, Geelongu, Hobartu, Wollongongu i brojnim drugim mjestima.

Neki su nosili ime Croatia, drugi su u nazivu zadržali regionalni identitet poput Jadrana, Istre ili Dalmatinca, te Hajduka, ali cilj im je bio isti: okupiti hrvatske iseljenike oko zajedničke ideje.

Tijekom godina upravo će ti klubovi odgojiti pedesetak igrača hrvatskog podrijetla koji će nastupati za australsku reprezentaciju i ostaviti dubok trag u australskom nogometu. Time hrvatski nogometni klubovi više nisu bili važni samo hrvatskoj zajednici. Postali su važan dio australske sportske povijesti.

Nogomet kao mreža hrvatskog zajedništva

Kako je broj klubova rastao, pojavila se potreba da međusobno surađuju. Sedamdesetih godina hrvatski sportski djelatnici u Australiji pokrenuli su Hrvatski nogometni savez Australije. Organizirali su državne turnire hrvatskih klubova na kojima su se svake godine okupljale najbolje momčadi iz cijele zemlje. Ti turniri imali su mnogo veće značenje od borbe za trofej. Bili su najveći godišnji susret australskih Hrvata.

Na njima su se viđale obitelji iz različitih saveznih država, dogovarale zajedničke kulturne manifestacije, razmjenjivale vijesti iz Hrvatske i učvršćivale veze koje su se stvarale desetljećima. Nogomet je postao svojevrsna mreža koja je povezivala hrvatsko iseljeništvo na prostoru cijele Australije.

Kada je riječ Croatia postala problem

Mnoge doseljeničke zajednice iz Europe imale su svoje nogometne klubove, koji su nosili etnička imena da bi se privukao veći broj gledatelja. Australske nogometne vlasti počele su smatrati da etnička imena izazivaju podjele među navijačima i da zbog toga dolazi do nasilja, pa su zahtijevale da svi klubovi nacionalne lige s etničkim imenima promijene svoje nazive.

Tako su klubovi koji su desetljećima ponosno nosili ime Croatia morali postati Sydney United, Melbourne Knights i nositi druga, politički prihvatljivija imena. Ali promijenjeno je bilo samo ime. Hrvatski duh nije bilo moguće promijeniti. Na tribinama se i dalje govorilo hrvatski. Pjevale su se iste pjesme. Slavile iste pobjede. I prenosila ista ljubav prema zemlji iz koje su njihovi roditelji i djedovi nekoć otišli.

Prije Vatrenih postojala je Croatia

Kada danas gledamo hrvatsku reprezentaciju kako igra na najvećim svjetskim natjecanjima, teško je zamisliti koliko je dug bio put do toga trenutka.

Mnogo prije nego što je Hrvatska dobila vlastitu reprezentaciju, prije bronci i srebra sa svjetskih prvenstava, postojala je jedna druga nogometna reprezentacija. Nisu je činili jedanaestorica igrača. Činile su je desetine hrvatskih klubova rasutih po svim kontinentima. Njihovo ime nije bilo ispisano na državnom grbu. Pisalo je na ulazu u klub: Croatia.

I upravo je ta riječ desetljećima bila najljepša zastava hrvatskog iseljeništva.