Živjeti i ljubiti doma u slobodi

"Više od toga ni ne želim!"

U rujnu 2019. pokrenula sam blog kod Glasa Hrvatske s tekstom o svojim osjećajima prema Hrvatskoj. "Čežnja za daljinom moja je čežnja za domovinom", tako je tada glasio naslov. Radilo se o vrlo intimnoj temi. U tom postu uglavnom sam razmišljala o tome zašto Hrvatsku osjećam tako privlačnom – zašto se u toj zemlji osjećam kao kod kuće i zašto osjećam toliko snažnu povezanost s Hrvatskom i njezinim ljudima.

Kad ponovno čitam taj tekst, posebno me zapanjuje koliko u njemu naglašavam svoju ljubav prema slobodi.

Zastrašujuće jer se čini da u današnje vrijeme sloboda predstavlja samo beznačajan i davno zaboravljen pojam za koji je, barem u Njemačkoj, vjerojatnije da će biti stavljen na indeks neizrecivog prije nego što ljudi konačno postanu svjesni njegovog nekadašnjeg značenja i ponovno ga prihvate.

Zastrašujuće je i zato što zagovornica slobode poput mene postaje svjesna, i opet, koliko je njezina sloboda ograničena pa više nije iznenađujuće što trenutačno osjećam prijetnju od gušenja, sada kad slobode zapravo više nema. I to već drugi put u mom životu.

Mogu se samo umorno nasmiješiti noćnim policijskim satima, Click and Meets, besplatnim testovima ili AHA-ima. Hvala mojem cinizmu! Međutim, ono čemu se ne mogu nasmijati je nevjerojatno neznanje mnogih ljudi o brojnim žrtvama ove krize.

Mislim na one pogođene bolešću i neprestanom stvaranju panike, kao i na one koji stradaju zbog mjera. Bilo ekonomski, kognitivno ili psihološki.

Previše ljudi plaća ovo stanje životom. Ako to zanemarimo, žrtvama povrh straha i stresa dijelimo još i dodatnu pljusku.

Da, svi smo mi žrtve. Svatko na svoj način, što sigurno otežava pronalazak idealnog izlaza iz situacije. Prema mom mišljenju, osobna odgovornost u ovoj situaciji bila bi stoga jedini razuman i pošten način. Ne smijemo za čitavu situaciju kriviti druge i na taj se način povući iz čitave priče. Odbijam druge ljude smatrati odgovornima za prijenos virusa. Ne vidim ničiju krivnju. "Mladi ljudi koji se sastaju na tajnim zabavama mogli bi biti odgovorni za smrt svojih djedova i baka", rečenica je koja se često čuje. Ali, tko jamči onima koji izgovaraju nešto tako brzopleto, da mladi ne umiru od toga ako to ne učine? Oni žele živjeti! Uz sve osnovne ljudske potrebe koje idu uz to. Baš kao i oni ljudi koji su u velikoj opasnosti od raznih virusa. Tko kaže da takvi ne žele provesti svaki trenutak koji im je još ostao sa svojim voljenima, koje trebaju jednako kao zrak za disanje? Oni su sva njihova ljubav, nada i snaga. Njihov životni sadržaj, koji im ojačava imunološki sustav i također pomaže da se oporave. Tko smo mi da to ljudima oduzimamo? Možda krivci?

Čak je i stanje navodnog zdravlja bezvrijedno bez slobode. A bolest je zasigurno podnošljivija u slobodi. Jer bez nje je oporavak težak i čak se postavlja pitanje zašto biste ga uopće i dalje željeli.

Ali Hrvatska kao moj spasitelj iz ove situacije? Ne, sigurno ne. Sigurno mi ne treba vitez u svjetlucavom oklopu. To sam uvijek bila sama sebi.

Čak i ako moj oklop sada ima nekoliko udubljenja i ogrebotina, svejedno me drži uspravnom. I to će činiti do onog trenutka kada više neću moći izdržati. Ali do tada ću se boriti, kako bih mogla svoj oklop ponovno ispuniti svime što mi treba za život. A to nije puno.

Želim se smijati, dijeliti i voljeti. Osjećati da aktivno živim svoj život. Ne želim više od toga! Ne želim biti spašena. Ni od koga. Ali moji najmiliji, oni mi trebaju!

Nema ih ni puno, ali uvijek su tu, bez obzira gdje se nalazim. Nosim ih sa sobom pod svojim oklopom. Među njima su i Hrvati.

I ljepota, koja ima neprocjenjivu vrijednost kod njih, jest ta što me uzimaju upravo onakvu kakva jesam, sa svim mojim neravninama i ogrebotinama, ali i mojim iskrenim srcem te mojih nekoliko vještina i kvaliteta koje sa sobom donosim kao osoba i koje ovdje jednostavno ništa više ne vrijede.

I zbog toga sam zauvijek duboko povezana i zahvalna "mojim Hrvatima"! Zbog toga što me prihvaćaju onakvu kakva jesam i što me puštaju živjeti kakva jesam. Bez ikakvog teškog oklopa. Oni su baš kao i moja obitelj. Moj dom.

Taj divan poklon Hrvata duboko me dira, čak me često ostavlja bez riječi i u nevjerici, jer na to nisam navikla u svom društvu, što je u ovom trenutku posebno uočljivo.

I premda mi moja hrvatska škvadra daje toliko topline i iskrenog interesa, ovaj put se jako bojim povratka kući. Što im mogu dati zauvrat?

Zarobljena u svom opresivnom viteškom oklopu u spektaklu bez presedana, morat ću malenim, pažljivim koracima naučiti osnove društvenog i međusobno podržavajućeg zajedništva.

U Hrvatskoj, koju osjećam svojom domovinom, smijem i mogu biti ja ja, ali više ne znam kako će to funkcionirati bez neizvjesnosti, sumnje u sebe i samoopravdanja. Trebat će mi vremena.

Da, trebat će mi vremena, nakon duge izolacije. Poput sramežljivog djeteta, koje se posljednjim snagama oslobađa čeličnoga oklopa. Ne treba mi spasenje, ali možda mi treba strpljenja i brige. Od stvarnih ljubavnika, a ne od onih koji su samo sladunjavi.

Obitelj ovog rastrganog pileta dobro poznaje njegovu prirodu. Njegove rane kao i njegov napor.

Voli ga i  uvijek će se brinuti da slobodno leprša kamo god se osjeća privučenim.  Kada pronađe svoje mjesto gdje može biti takvo kakvo je, ostavit će ga da živi!

Ne tražim novu domovnu, imam je. Isto tako znam što imam u njoj, cijenim je i zahvalna sam joj na pružanju smještaja. Ali ako već dugo znate da će se vaš put jednog dana nastaviti, trebali biste krenuti, prije nego što završi i bude kasno.

Hrvatska me je pogodila tamo gdje znam da nema greške. Upravo u srce.

Možda će nekima izgledati kao da sam izdajnica vlastite zemlje. Ja, osobno, međutim iz sekunde u sekundu promatram kako moj život prolazi mimo mene. Želim ga konačno živjeti, prije nego što prestane. Možda je to igra s vatrom. Pokazat će se.

Kao i dogođaj svakog zamislivog zatvaranja. I ako takav rizik dovede do razdora, uvijek postoji put van iz toga. Ostati aktivan je čovjekov ključ za život, nikako unutarnje sleđivanje.

Srce pokazuje put. Ako je k tome još i čisto, onda ono upravlja i razumom. U smjeru humanog življenja. U jedinstvu. U pravdi. U slobodi.