Take me to the Candy Shop

Ohoho! Tko je mogao zamisliti da ću ikada posvetiti nekoliko redaka 50 Centu? Iako je zapravo iznenađujuće da to nisam učinila već ranije, luda kao što sam oduvijek bila za njim. I potajno još uvijek jesam, ali to neka ostane među nama.

Naravno, ne radi se o nedostatnom novčiću, već o američkom reperu Curtisu Jamesu Jacksonu alias 50 Centu… znate onom slasnom, mišićavom, slatkom s Istočne obale, za kojeg mislim da bi bilo dovoljno da stoji samo tiho za vrijeme koncerta kako bi me već potpuno zadovoljio.

Ova seksistička izjava s moje strane je potpuno ok s obzirom na njegove stihove, vjerujte mi. S njom smo Fifty i ja kvit. Iako trenutno vođena niskim hormonalnim ispadima, moram priznati kako sam veliki obožavatelj hip-hopa i stvarno volim rap kulturu.

50 Cent se, za razliku od nekih njemačkih wannabe repera, svojom glazbom doista izborio za izlazak iz Queensove ulične močvare (toplo preporučam njegovu autobiografiju). Za bolju ilustraciju ovdje se možemo poslužiti tipičnom slikom rap scene.

Cijelu fasadu s polugolim djevojkama u blještavim automobilima, ili koje se rastežu na divovskim krevetima obloženim novčanicama i usred svega toga super cool gangsterskim reperima koji puše travu i bacaju novac naokolo urešeni draguljima teškim poput bučica, ne treba precijeniti, a kamoli shvatiti vrlo ozbiljno.

To je dio posla. Iako je Curtis Jackson vrlo uspješna zvijezda, po mom mišljenju postoje tisuće puta bolji umjetnici od njega - također u rapu.

Čak ni Snoop Dogg, polubog u baggy-hlačama, umjetnički gledano nema mnogo toga za ponuditi. Uostalom, već sam ga gledala uživo i bio je to najgori, ali u isto vrijeme naj-cool koncert svih vremena. Izvođači poput 50 Centa ili Snoop Dogga namjerno su se od početka vrlo komercijalno orijentirali. I to zahtijeva talent i naporan rad. I to pali. Kod mene, na primjer.

Čini se da je i gangsterski rap imidž iznimno dobro prihvaćen od strane Hrvata. Tako sam jednom zgodom šetala selom Kupari i jedva sam mogla vjerovati svojim ušima kad su zvukovi 50 Centove pjesme "Candy Shop" iznenada procvjetali iz neprimjetne stare kamene kuće usred ove već nestvarne pozadine tragova rata, ne tako davnog, i novootkrivenoga mirnog života. Ti zvukovi mi se uopće nisu uklapali u ovu cjelokupnu sliku, u ovaj tihi svijet.

Ali na kraju, svi žude za istom stvari: 50 cent – u tom vidu simbolizira užitak, predanost, odnos prema životu. A čak i sada, gotovo dva desetljeća kasnije, čini se da je „eastside komad“ i dalje u modi u Hrvatskoj. Uostalom, zagrebačka Arena bila je potpuno rasprodana za njegov koncert prošlog utorka. Kad sam pročitala naslove o trenutnoj turneji, zapitala sam se kad sam, dovraga, toliko ostarjela da nisam ni primijetila da nastupa u Zagrebu te sam odmah provjerila kada i gdje će nastupati ovdje u Njemačkoj.

Sljedeći tjedan. S****! Neće ići. A ni nekoliko 50 centi za takve koncerte, hotelsku sobu, željeznicu i party eskapade nisu tako jednostavne za pribaviti. Isto vrijedi i za Final Lap Tour. Dvostruko s****! Kako sam zavidna svima koji su vidjeli "mog" 50 Centa u "mojoj" omiljenoj zemlji. I Busta Rhymesa uz to. Mogla bih plakati. Ali tješi me što sam jednom imala čast sjediti samo nekoliko metara dalje od 50 Centa, odnosno Curtisa Jamesa Jacksona osobno, i još uvijek se toga rado sjetim.

Potpuno fascinirana (i zaljubljena poput male školarke), zurila sam u tog zgodnog muškarca i nisam znala što me se najviše dojmilo kod njega - njegovo prijatno lice, zapanjujuće pristojan i skroman šarm, njegov humor, dobro isklesano tijelo ili nezamislivo svjetlucavi, potpuno dijamantni ručni sat.

Nikad u životu nisam vidjela takav komad nakita. Moj suputnik je znao za moju sklonost 50 Centu i zato se je postrance glupo cerekao tijekom mog zurenja. 

Ali dosta rap nostalgije. Umjesto Candy Shopa s 50 centom, zadovoljit će me i Captain Candy's Candy Shop u Rovinju. U meni izaziva jednako toliko radosti i sline. I to ne samo na "windows shopper" (to je neki singl od 50 centa) način.