Hrvati i ja

Odjednom sam se tu našla. Za stolom usred meni potpuno nepoznate hrvatske obitelji. Nije bilo vremena za polagano upoznavanje. Stigli smo tamo, na jug u dalmatinsko zaleđe, usred dnevnih događanja, u ovu skrovitu obiteljsku kuću. Ovdje je živjelo više ljudi nego što bi prostor na prvi pogled dopuštao, pogotovo ako uzmemo u obzir njemačke standarde.

Mnoštvo očiju koje su me radoznalo gledale: stričevi, tetke, bratići, sestrične... i glava obitelji: baka - koju sam odmah morala zvati Baba ili Baka. To mi je bilo u redu, jer mi je bila miljenica cijele obitelji diljem Hrvatske i Njemačke. Baba i ja smo se slijepo razumjeli, makar i ne verbalno.

Ljubazni pogledi žene na ženu bili su dovoljni, a Baba je odisala divljenjem vrijednom zahvalnošću i radošću unatoč svom teškom životu. Sljedećih sam dana često sjedila s Babom na terasi ili u vrtu i uvijek bila počašćena poljupcima i zagrljajima, dok je njezin ohrabrujući, samouvjereni pogled počivao na meni.

Doista nam nije trebalo puno riječi za komunikaciju. Često sam razmišljala koliko bi mi Baba bila od pomoći u nekim situacijama kod kuće u Njemačkoj. Ja, s druge strane, nikada nisam smijela pomoći joj oko bilo čega, ma koliko god sam se očajnički nudila.

To je bio posao snahe koja je od jutra do mraka pospremala sve oko nas, kupovala i tetošila nas kulinarskim delicijama po nesnosnoj vrućini ljeta. Tim sam se više začudila kad me je jedne večeri ta vrijedna teta dovela do velike ladice, kao do tajne riznice.

Njezin mali prostor zapravo je sadržavao neka blaga koja je sama s ljubavlju izradila. Heklanje joj je bila velika strast, vidjelo se to na prvi pogled u kući. Budući da i sama jako volim heklati, mogla sam vrlo dobro razumjeti ponos u njezinim očima i naporan rad koji je uložila u to, te sam stoga jako cijenila njezine velikodušne darove iz njene škrinje s blagom.

Neko vrijeme smo sa zanimanjem razgledavali neke od uputa za taj ručni rad, ali nažalost nije bilo vremena za zajedničko heklanje. Višegeneracijsko kućanstvo zahtijevalo je rad 24 sata dnevno. Činjenica je ipak da nisam dobila udarac po prstima kad sam se ponovno pokušala uključiti u rad.

Rođaci su bili elegantno suzdržani, dok uvijek blistavi, veseli ujak nije propuštao priliku da me ponese u svom neobuzdanom veselju. Tako sam se u večernjoj šetnji iznenada našla, skroz obučena, u moru. Iako je to izazvalo srdačan smijeh koji je on inicirao i za kojim je čeznuo, ja sam naravno zadržala damski stil koji je zahtijevao moj partner na putovanju. Kako on nije bio plivač, nisam se upuštala u živahno, iako bezopasno, brčkanje u moru.

Ova mi je hrvatska obitelj bila puno draža od Hrvata koje sam prije imala u svom njemačkom okruženju. Teta bi me sigurno pustila da joj se približim da je znala da kod kuće u Njemačkoj nemam ništa drugačiji status od nje. Čak bi se moglo reći da je moje dostojanstvo bilo daleko ispod njezinog.

Susreti vremena

Tijekom godina bila sam u Hrvatskoj mnogo puta i upoznala mnogo vrlo različitih i zanimljivih ljudi - unatoč tome što su hrvatske karakteristike prilično usporedive. Ono što je na mene ostavilo dubok dojam bili su često usputni i kratki susreti, uglavnom sa starijim ljudima. I dandanas smatram da su dvije kulture, njemačka i hrvatska, vrlo proturječne jedna drugoj, iako su naši svjetovi tijesno isprepleteni.

Hrvati, posebno stari, topli su, otvoreni i gledaju svijet srcem, a ne golim okom. Imaju oko za istinsku ljepotu. Sve u svemu, čini se da Hrvati nemaju strah od kontakta. Koliko su me često ondje grlili ili potapšali potpuni stranci. Ponekad potpuno niotkuda, bez ikakvog razloga. U početku čudno za rezerviranu, sumnjičavu njemačku prirodu.

A ujedno je to zato i tako lijepo. No, po mom mišljenju, vrijednosti i moral također se upadljivo razlikuju. To se jako primjećuje u hrvatskim obiteljima, ali i u društvu. Često zavidim Hrvatima, kao što i ponekad odahnem što nisam zarobljena u nekim strukturama. S druge strane, postavlja se pitanje koje su strukture bolje. Sigurno ne moje.

Što ostaje - ili: Kako se uzme

Posjećivala sam Hrvatsku u svako doba godine, privatno, s obitelji, poslovno, s prijateljima, s partnerima, s obitelji, sama (jednostavno predivno!), nakratko i također na duže vrijeme. Dobra prijateljstva su se razvila tijekom godina, iako je aspekt povjerenja uvijek bio najveći izazov, odnosno test, u mojim očima. Ali prema mom iskustvu taj problem postoji za oko 98 posto ljudi, bez obzira na to što piše u njihovoj putovnici. Tako da nije ostalo puno ako mene pitate. Zato je važno držati do svojih najboljih prijatelja kada ih nađete.

Da, sada prilično dobro poznajem zemlju i njezine ljude. Doživjela sam mnoga iskustva s Hrvatima, od radosnih do nevjerojatnih.

Jednom sam čak putovala u Hrvatsku na oporavak od Hrvata, ali to nitko ne mora razumjeti. Najvažnije je da moje najpouzdanije, najjače njemačke sidro to razumije bez previše pitanja, jer i ono predobro poznaje tu čudnovatu zemlju i njezine ljude. Stoga ih zna i vrlo precizno opisati bez suvišnih riječi: naprosto produženim kolutanjem očima. U 98 posto slučajeva to čini s ljubavlju, vjerujte mi.