Velika subota

Velika subota je spomen na Kristov počinak u grobu koji vjernici obilaze u mjesnim crkvama i katedralama, moli se u tišini. U crkvi se na istaknuto mjesto stavlja i slika žalosne Blažene Djevice Marije. Navečer se skrušeno odlazi na Vazmeno bdjenje, u noć u kojoj je Bog učinio svoje veliko osloboditeljsko djelo, čeka se vazmena nedjelja Kristova spasiteljskog dolaska. Bdjenje započinje paljenjem i blagoslovom "ognja bdjenja"

U svojoj knjizi "Međimurski narodni običaji", umirovljeni sveučilišni profesor Stjepan Hranjec piše kako je na Veliku subotu postojao običaj blagoslova gljive i vode. Na blagoslov se nosi gljiva izrasla na drvetu – zvali su je goba. Iz susjedne varaždinske županije u knjizi "Ljubešćica, povijest župe, mjesta i narodni običaji" stoji da bi vjernici izašli van ispred sakristije gdje je bila žeravica, tj. sveti ogen koji u svojoj simbolici predstavlja vatru pri kojoj se, zatajivši Isusa, grijao sveti Petar. Na preostalom žaru od blagoslova ognja muški bi zapalili svoje gube kroz koje su provukli žicu, vrtjeli je u zraku kako bi raspirili žar, te je tako nosili kući. Dimom su nakadili kuću, dvorište, vrt i staju uz vjerovanje da će to posvetiti sve što posjeduju i očistiti od zla.

Godine 1905. zapisano je u dalmatinskim Poljicama: ".. na Bilu subotu blagoslovit komad grane od krivice divlje smokve, pa kad zagrmi u oblaku, užgat i križat s raspaljenom biljom, ne će zlo pristupit".

Navečer su se obvezno na najvećim brijegovima palili uskrsni krijesovi, vuzmice, vuzmenke, uzmenjače, uzmenice. Uz njih se bdjelo cijelu noć, ujutro bi se preko njihova zgarišta protjerivala stoka da bi bila zdrava, a ugarci su štitili vrtove i zazivali rodnost. Od davnine se na Veliku subotu obavljao blagoslov vatre i palila se uskrsna svijeća. Na toj vatri paljen je i snop macica čiji će se pepeo koristiti za paljenja na Pepelnicu iduće godine.

"Bog vam daj uskrsnog fruštuka (doručka), božićnog obeda (ručka) i fašničke večerje" – stara kajkavska želja

Sve su to obilni i hranjivi obroci, pa i oni fašnički, jer su prethodili korizmi koja je u stara vremena u vjerničkoj pokori cijela bila u postu i nemrsu i ta pokladna večer je bogato častila pred četrdesetodnevno odricanje u hrani i piću.

Velika subota je završni dan vazmenog trodnevlja – u većinu crkava nose se jela na blagoslov – tako će se moći blagovati i prije jutarnje uskrsne mise. 

U vojvođanskome mjestu Nenadiću zabilježili su da se na Veliku subotu postilo, kao i na Veliki petak. Majka bi, dakle baka, ispekla pogaču, nekad bi spremila posnu juhu, a ukućanima je fino mirisala šunka s kojom su se kuhala i jaja. Navečer se išlo na uskrsnuće, a kad bi se došlo kući, jela se šunka, kobasica, jaja i sve što je posvećeno u crkvi.

Zaljubljeni i pisanice

Zaljubljeni parovi su razmjenjivali pisanice, ali u nekim našim krajevima to se odvijalo potajno jer je društvena norma zabranjivala javno udvaranje. 

U Međimurju je primjerice vrijedilo pravilo da djevojka mladiću nije smjela dati pisanicu jer bi to bio "špot" ili sramota, pa takvo javno udvaranje društvena norma nikako nije dopuštala. No, kako je prema svjedočenju zapisala istraživačica uskrsnih običaja doktorica Jasna Čapo iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku, i mladići i djevojke potajice su izmjenjivali pisanice i iskazivali svoju naklonost i simpatiju.

Na Veliku subotu pripremaju se jela i pića koja će biti u košari za blagoslov, treba biti od svega pomalo: šunke, luka, malo soli, kruha, komad kolača, a tu se svakako moraju naći i pisanice koje se ukrašavaju brojnim poznatim tehnikama i onda bojaju. Na njima se u starini našla pokoja poruka: Pa se tako uz "Sretan Uskrs" mogla naći i koja ljubavna: "Ovo jaje znak ti budi, da te moje srce ljubi", ili "Ovo jaje snijela koka da daruje cura momka".