Njemački književnik hrvatskih korijena: Hrvatska je moja inspiracija

“Napisao sam 35 djela. Počeo sam s poezijom, ali sam se onda zasitio pa sam prešao i u prozu. Napisao sam četiri romana, a pisao sam i o svom rodnom mjestu Pakracu, i o Ivankovu i o Hrvatskoj u cjelini. Napisao sam i druge romane kao što je roman “Između ljubavi i smrti”, a napisao sam i mnogo drugih dijela iz socijalnog i humanističkog područja ovisno o onom objektu kojemu se moja duša preporučila.”

Zdravko Luburić

Do sada objavio 35 književnih djela i dobio veliki broj nagrada

Pjesnik i prevoditelj Zdravko Luburić rođen je 1942. godine u Pakracu.

Školovao se u Ivankovu, Zagrebu, Varaždinu, Kölnu i Hagenu. Od 1966. živi u Remscheidu u Njemačkoj gdje radi kao službenik općine. Potom je predavao njemački i hrvatski jezik na Visokom pučkom sveučilištu u Hückeswagenu. Od 1982. do 1992. izabran je u Savjet za strance grada Reimscheida, potom je biran u Savjet za strance Sjeverne Rheine-Westfalije (dva mandata). Od 1992. voditelj je i «Međunarodnih književnih večeri», »Remscheider Internationaler Literatur-Abend« koje se održavaju svake godine u listopadu u gradu Remscheidu gdje se objavljuje antologija »Wie das Lied des Windes« (»Kao pjesma vjetra«) u kojoj su zastupljeni autori koji su sudjelovali na književnoj večeri. Sudjelovao je 1991., 2001. i 2002. na festivalu »Struških večeri poezije« u Makedoniji i 2005. na «Zagrebačkim književnim razgovorima». 

Do sada je objavio 35 književnih djela i dobio veliki broj međunarodnih nagrada, od kojih je bilo i nominacija za najveće poput Nobelove nagrade za književnost. Zdravko Luburić je član Društva njemačkih pisaca, Društva pisaca Belgije »Jane Tony«, Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i Almae Matris Alumni Croeticae Deutschland e.V.1996. dodijeljena mu je Povelja (Urkunde) nakladničke kuće »Reinhard Steinmaßl«, Langenhorn. 2002., 2003.i 2005 nagrađen je stipendijom njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. Od 2003. nalazi se u Internet Leksikonu njemačkih književnika. Pjesnik i prevoditelj Zdravko Luburić danas živi u Remscheid – Lennepu, Njemačka.

Gospodine Luburiću, koji su povodi Vašeg dolaska u Hrvatsku. Primjećujemo da rijetko dolazite?

-Ovom sam prigodom došao najprije u Rešetare na tradicionalne pjesničke susrete, gdje sam izložio svoj rad, a potom sam bio i u Ivankovu, gdje sam kao dijete živio. Oni su me pozvali da kroz razgovor predstavimo moju novu knjigu “Hava Nagila Rasell”. Zadovoljan sam, jer sam na tim susretima mogao predstaviti strukturu moga novog romana.

Ime Zdravka Luburića hrvatskoj javnosti nije nepoznato. No, u svijetu je mnogo poznatije nego kod nas. Dobitnik ste niza međunarodnih nagrada. Što Vama osobno znače te nagrade?

- Tu je odgovor dvosmjeran- Ako ja dobijem te nagrade, a dobio sam ih 11, imam uzvišen ponos. U početku se osjećam kao “mali Bog”, a s druge strane, te nagrade mi već polako i smetaju i mnoge sam već i zaboravio. Bitan mi je moj rad, a ne nagrada. Ja radim svaki dan od 8 do 16, ako ja to neću cijeniti, tko će…

Teme Vaših romana su ljudske sudbine, ali ste znali napisati i djela s hrvatskim temama.

- O tomu sam pisao prije više od 20 godina. U Hrvatskoj se mnogo o tomu ne zna. Recimo, ne zna se za djelo “Teško pobijeđenima”, a o tome se tada puno manje znalo nego danas, a to su teme oko Bleiburga. Sve ono što se tada dešavalo izraženo je u tom djelu. Onda je gospodin Mihovolj napisao kompoziciju, koja je osvojila mnogo prostora publike u Hamburgu.

Koliko ste djela do sada izdali? Sad kako čujemo djela će fizički završiti u Hrvatskoj, ali…

- Ja bih ipak rekao da će moj opus završiti u Europi, a Hrvatska je član Europske zajednice. Napisao sam 35 djela. Počeo sam s poezijom, ali sam se onda zasitio pa sam prešao i u prozu. Napisao sam četiri romana, a pisao sam i o svom rodnom mjestu Pakracu, i o Ivankovu i o Hrvatskoj u cjelini. Napisao sam i druge romane kao što je roman “Između ljubavi i smrti”, a napisao sam i mnogo drugih dijela iz socijalnog i humanističkog područja ovisno o onom objektu kojemu se moja duša preporučila.

Napokon ste došli u Hrvatsku, slobodnu i neovisnu.

- Mi smo danas u slobodnoj Hrvatskoj, u svom domu, u svom zavičaju i u svom nebeskom obličju. Europa kaže da je Hrvatska jedna vrst europskog parka. Hrvatska je lijepa i vidim vrlo poželjna. Ova Slavonska ravnica, Istra, a da ne govorimo o Jadranu.

Što Zdravko Luburić radi kad ništa ne radi?

- Toga nema kod mene. To ne postoji. Ja radim, uvijek radim. No, ponekad zavisi i od raspoloženja, okoline, vremena, ali najviše o inspiraciji.

U jednom trenutku svojega života radili ste i kao predstavnik stranaca u njemačkim zajednicama?

- To je jedan obiman rad koji zahtijeva sposobnost i srce kao i strpljenje. Ja sam bio predstavnik svih stranaca, zastupao sam ih u mnogim stvarima i doista smo pronalazili rješenja. Jedno vrijeme obnašao sam dužnost zastupanja stranaca u pokrajini Sjeverna Vestfalia. To je sve ukupno trajalo deset godina.

Pokrenuta je i inicijativa da se još za života u Ivankovu podigne muzej Vama u čast.

- Mogu reći da sam zaslužio takvu vrstu nagrade. Jer sam radio, a i danas u 88-oj godini života radim. Želio bih tu odložiti svoj rad i omogućiti drugima uvid u moj rad i djela, a to je najbolje na taj način. Hvala mom Ivankovu.