Sveti Marko

25. travnja Katolička Crkva slavi blagdan sv. Marka, pisca jednog od četiriju Evanđelja, aleksandrijskog biskupa, mučenika koji se štuje kao zaštitnik polja, vinograda i usjeva, zidara, građevinskih radnika, staklara, pletača, slikara na staklu, pisara, odvjetnika, a vjernici mu se utječu protiv munje, tuče i nevremena.

Uz pisanje, važno mu je bilo propovijedanje i širenje Evanđelja. Predaja kaže da je misionario duž Jadrana, potom u Libiji, pa ga je put odveo u Aleksandriju gdje je osnovao kršćansku crkvu i tamo svoju vjernost Kristu posvjedočio mučeništvom. 

Nakon nekoliko stoljeća mletački su pomorci prenijeli tijelo u Veneciju i otad postaje njezin svetac zaštitnik. O stizanju relikvija postoji legenda vrlo draga njegovim stanovnicima: u tijeku oluje je živ stigao u grad i nakon što je sretno pristao, dočekao ga je anđeo i pozdravio riječima: „Mir tebi Marko, moj evanđelista“. Njegov simbol je krilati lav koji se nalazi i u venecijanskom gradskom grbu, a na ikonografskim prikazima ga prepoznajemo po peru, tintarnici, knjizi ili svitku u ruci što je zajedničko svim evanđelistima.

Katoličkim vjernicima preporučeno je na današnji dan skrušeno izreći molitvu iz Rimskoga misala:

Bože, ti si svetog evanđelista Marka

proslavio darom propovijedanja.

Daj da se i mi okoristimo njegovim učenjem

i vjerno idemo stopama Krista Gospodina.

Koji s tobom živi i kraljuje

u jedinstvu Duha Svetoga

Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Blagdan svetoga Marka je dan kad bački Hrvati nisu obavljali ništa od velikih poslova jer se ophodom išlo na blagoslov žita. U poljodjelskom kraju je to bio „svetac“ (blagdan), kad su motike, plugovi i drugo oruđe mirovali. 

Na Markovo je mladež odlazila u grad, djevojke su se „ponavljale“, pa su u „novom ruvu“ išle u ophod i potom u podnevnu šetnju gradom, piše Ante Sekulić u svojoj knjizi „Bački Hrvati“. 

U knjizi „Moj Nenadić“ izašloj 2018. u Somobru, stoji da se na Markovo blagoslivljalo žito, pa su kazivači posvjedočili da se četrdesetih godina prošlog stoljeća išlo na njive u okolici Sombora i to svake godine na drugu stranu grada, da bi se kasnije blagoslov davao samo u crkvi.

I u subotičkom kraju je slično, običaj se u Tavankutu, Đurđinu i Žedniku zadržao i do danas, pa se tako na blagdan blagoslovi mlado žito koje će se kositi za Dužijancu. Treba svakako posijati staru sortu pšenice s dugim osima - ističe umirovljena stomatologinja Ruža Bolkovac iz Zagreba rođena u Subotici, to su oni "brkovi" na zrelom klasu, jer hibridne nemaju osi. 

Isto tako, od te pšenice slama može poslužiti slamarkama za izradu slika i ukrasa, a hibridna nije tako podatna, kratka je i puca pri savijanju. Stara sorta žita je na cijeni i zato što se kosi se prije Dužijance i iz njezina se brašna peče kruh koji se prinosi na oltar u znak zahvale.

U mnogim krajevima Hrvatske pri čašćenju toga blagdana isprepliću se crkvene tradicije s pučkim običajima pradavnoga podrijetla. Za okolicu Zagreba je zapisano: „Na dan svetoga Marka bio je blagoslov polja i vjetra. 

Nakon završene mise, procesija sa župnikom na čelu odlazila je do prvog polja gdje je već niknula pšenica i župnik bi blagoslovio polje i vjetar”.

Malo ćemo i o vremenoslovlju: treba istaknuti da je spomendan svetoga Marka iskorišten kao upozorenje na zahlađenje pod uvjetom da je prije toga bilo toplo vrijeme. 

Zapisana je stara prognoza: koliko dana pred Markovim žabe regeću, toliko iza njega neće regetati jer će hladnoća nastupiti. Pučki meteorolog duhovito povezuje toplo vrijeme s kreketanjem žaba, ali griješi kad s dužinom prethodnog toplog, uvjetuje dužinu hladnijeg razdoblja koje će tek treba nastupiti – komentirao je meteorolog Milan Sijerković u svojoj knjizi o pučkim prognozama i dodao da nam travanjsko žablje kreketanje može nešto reći o tome kakvo je tada vremensko stanje, ali su za prognozu nedovoljno znanje!

Na Braču se na Markovo održavaju prve proljetne procesije za zaštitu polja od štetočina i nevremena i na polju se ostavljaju maslinove grančice. 

U Konavlima se pak vjerovalo da je dobro da na evanđelistin dan padne makar toliko kiše koliko se može – govorili su – „skvasiti volu rog”, ali ne smije grmjeti jer tada „neće biti želuda”, a Samoborci su bili uvjereni da će vjetar kakav puše na Markovo, puhati i u tijeku cijele godine.

Ugledna vlasnica etno zbirke, pjesnikinja i kroničarka svojega zavičaja Vera Grgac ističe da su u njihovoj župnoj crkvi svetoga Nikole biskupa u Bistri na Markovo uvijek išli na misu. 

Krenuvši niz brijeg iz crkve u procesiji, šekutori, plebanuš i farniki nosili su raspelo i dvije zapaljene svijeće. Pjevajući su se spustili u ravnicu do župnikove ledine gdje bi on blagoslovio polje, žitek (pšenicu, raž, ječam) i na susjednom travniku djetelinu i sijeno. 

Molili su sveca zaštitnika za lijepo vrijeme i obilnu ljetinu, te da očuva usjeve od tuče, olujnoga nevremena, bolesti (žitnega betega, sneti, pepêlnice) i ljetne suše. Tako je bilo do 1945./6. kad je crkvi oduzet gotovo sav zemljišni posjed i procesija je mogla ići samo oko crkve.

Umirovljena profesorica Vera Grgac prisjetila se za naš program da je kao mala djevojčica s bakom i djedom redovito išla na svetu misu. U kući je uvijek bilo blagoslovljene vode, pa bi djed na Markovo po povratku iz crkve otišao blagosloviti trsje, a ona bi s bakom to učinila na ledini žita i tranike sijena. 

U polju su zmolile Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu, prekrižile se, majka (baka) je poškropila žito i travu, te otrgnula nekoliko vlati pšenice i raži koje bi kod kuće zataknula za raspelo na zidu, a drugi bi dan dala blagu pojesti pomiješano sa sijenom. Deda i majka su se preselili na "drugi sviet", blago se ne hrani, tu i tam samo živina – živad i svinje. 

I tradicija se polako zapušta, a stari ljudi su govorili: "bole da se dojde sele, nek da se dotrgne šega! (bolje da nestane sela nego da nestane običaj)" Selo još živi i sjećanja još žive. Bogu fala! – sjetno će profesorica Vera Grgac iz Novaka Bistranskih u okolici Zagreba.