Zagrebački (književno-flanerski) nokturno

Najljepše su mi proljetne večernje šetnje središtem Zagreba kada se, laganim korakom, uputim s Cmroka prema Ilici, pa na početku Dubravkina puta, u blizini park-šume Tuškanac, odmah ispod Gvozda, ugledam Krležin brončani kip, rad kipara Ivana Sabolića iz 1966. godine… Potom u svojim mislima mapiram centar grada, krećući se od jednog do drugog spomenika koji su posvećeni našim književnim velikanima, prisjećajući se njihovih djela i ponavljajući u sebi – ili naglas – njihove stihove i misli. 

Volio sam kao "flâneur" hodati središtem grada – u proljetna predvečerja i tihe, rane ljetne noći – i obilaziti spomenike hrvatskih književnika na svojoj omiljenoj ruti. Ovako bi otprilike izgledale moje "književne" skitnje…

Nakon spuštanja s Cmroka, pokraj Krležina Gvozda kroz Dežmanov prolaz, sve do jedne od najstarijih gradskih ulica, uspeo bih se tako s Ilice od spomenika hrvatskom epiku i vjerskom piscu iz 18. stoljeća Andriji Kačiću Miošiću, djelu kipara Ivana Rendića, Mesničkom ulicom do Strossmayerova šetališta i sjeo pokraj dragoga mi Matoša, govoreći pred sumrak potiho, da me netko ne čuje, stihove prve kitice njegove postumno objavljene pjesme "Notturno“: „Mlačna noć / u selu lavež / kasan ćuk il netopir / Ljubav cvijeća – miris jak i strasan / Slavi tajni pir…"

Autor Matoševe skulpture je hrvatski kipar Ivan Kožarić, a ona prikazuje našeg poznatoga književnika gdje sjedi na klupi i gleda prema starim krovovima Donjega grada, zbog čega mi je ovo jedan od najljepših gornjogradskih vidikovaca. Gotovo svaki put bih, odmarajući se na "matoševoj" klupi, doživio svojevrsni zagrebački nokturno, sanjareći spokojno o svojemu tisućljetnom gradu te melankolijama i radostima njegovih znanih i neznanih stanovnika.

Potom bih, pomalo sjetan, sišao stubama s Gornjega grada usporedo s uspinjačom, koja je (bila) u remontu od siječnja 2025. godine, na Tomićevu ulicu i produžio do spomenika Petru Preradoviću – još jednom djelu kipara Rendića, koje je 1895. podignuto na tadašnjem Akademičkom trgu (danas Trgu Josipa Jurja Strossmayera), a 1954. premješteno na trg Petra Preradovića, Zagrepčanima poznatiji kao Cvjetni trg – mrmljajući sebi u bradu stihove njegove domoljubne, ali istodobno i intimne pjesme "Putnik", što govori o teškoćama koje je pjesnik proživio živeći izvan domovine.

Nakon toga skrenuo bih u Varšavsku ulicu i posjetio "svojega" Tina. Brončani spomenik pjesniku Augustinu Tinu Ujeviću, autoru značajnih pjesničkih zbirki i meni iznimno važne pjesme "Pobratimstvo lica u svemiru", postavljen je 1991. godine, nedaleko od ulaza u nekadašnje kino "Europa", i visok je gotovo 4 metra. Tvorac skulpture bio je hrvatski kipar Miro Vuco, a njezinu statičnost i zatvorenost volumena narušava iskorak desne noge koji je čini dinamičnom.

A onda bih se, nakon kraćega odmora, uputio preko Trga bana Josipa Jelačića u Tkalčićevu ulicu, gdje bih na trenutak promotrio spomenik popularnoj hrvatskoj književnici i novinarki Mariji Jurić Zagorki, za koji je zaslužan kipar Stjepan Gračan, pa se stao verati obližnjom kamenitom ulicom – zamišljajući da isto čini i Zagorka, koja stoji nekoliko metara dalje isklesana iz bronce u svojevrsnom raskoraku – ususret Dolcu i Kaptolu. Od djetinjstva sam volio taj lagani uspon Skalinskom, subotnje prebiranje voća i povrća na Dolcu s roditeljima, šetnju Kaptolom do Nove Vesi i strmo spuštanje, kao niz kratki brodski slaz, prema parku Ribnjaku i sjedenje na klupi pogleda uprta kroz krošnje drveća u noćno nebo.

Na kraju bih se uputio prema Šenoinu spomeniku koji se nalazi u blizini parka. Skulptura kiparice Marije Ujević-Galetović, koja prikazuje književnika Augusta Šenou, autora "Zlatarova zlata", naslonjena na stup na križanju Vlaške i Palmotićeve ulice, što se nekada davno zvala Vrtlarska ulica, izrađena je 1986., a na današnje mjesto postavljena 1988., u povodu 150. godišnjice piščeva rođenja. Šenoa je, naime, rođen u Vlaškoj 14. studenoga 1838. godine. Sjećam se i postavljanja skulpture, jer sam tada živio u blizini isusovačke bazilike u Palmotićevoj i često odlazio u promenadu (ili sjesti na klupu, promatrati vjeverice i čitati knjige) u park Ribnjak.

Šetnju bih najčešće završio prislonivši se ramenom na stup skulpture: Šenoa i ja, stajali smo tako, zauvijek mladi, jedan pokraj drugoga, zagledani u zvjezdanu noć. Kako ono ide početak njegove pjesme "Sunce i zvijezde", objavljene u časopisu "Smilje" davne 1874., propitujem se i sada pokušavajući se prisjetiti. Potom mi riječi prve strofe, same od sebe, silaze s usana: "Palo je sunce, smrknu se dan / Došla je noćca, došô je san / Na nebu zvjezdice male / Titrale, veselo sjale. / Kô što dječje oko / Sijevaju zvijezde visoko / Zlatne zvjezdice mile / Sretne, vesele bile!"

Nekad su se odavde, iz Vlaške, vidjele i zvijezde, pomislim, prije nesretnih posljedica svjetlosnog onečišćenja. Razmišljam i o značenju riječi nokturno. To je književno ili likovno djelo koje obrađuje sanjarske motive i ugođaje noći, odnosno kompozicija sjetnog, melankoličnog karaktera, koja je bila omiljena u 19. stoljeću kao klavirska minijatura.

I tako obično završava moj zagrebački – književno-flanerski – nokturno.