Blagdan Svetog Josipa Radnika

Devetnaestoga ožujka proslavili smo blagdan svetoga Josipa kao zaručnika Blažene Djevice Marije i poočima Isusova, a danas ga štujemo kao radnika, kako stoji u nazivu blagdana koji je godine 1955. uveo papa Pijo XII., nazivajući ga divom među svecima i duhovnim velikanima.  

Raditi treba, no treba i otpočinuti, kao na današnji blagdan koji se obilježava i kao Međunarodni dan rada. 

Rad je zakon ljudskoga života, nameće se svakom čovjeku već i prije nego zna da je pozvan k spasenju Božjemu. 

Biblija je stroga prema besposlici: "kao što se vrata okreću na stožerima svojim, tako i lijenčina na postelji svojoj" - ili lijenčina nema što jesti i prijeti mu smrt od gladi; sveti Petar u Drugoj poslanici Solunjanima poručuje: "tko neće raditi, neka i ne jede".

"Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da može otpočinuti i sluga tvoj i sluškinja tvoja kao i ti" (Pnz 5,12)

Peti je mjesec u godini, jedno od imena mu je maj. Nadjenuto mu je u čast staroitalske božice Maje, Vulkanove supruge i Merkurove majke i slavila se u vezi s poljodjelstvom, prirodom i obnovom proljeća. Ipak, stari Rimljani su tome mjesecu možda mogli dati ime i po Flori, staroitalskoj božici proljeća, cvjetanja i plodnosti kojoj su se u slavu priređivale Floralije, svetkovine održavane od 28. travnja do 3. svibnja (u Hrvatskoj je njezino ime vezano uz Floraart, najraskošniju nacionalnu vrtnu izložbu cvijeća koja ove godine obilježava šezdesetu obljetnicu).

Slične su se proljetne svetkovine u srednjem vijeku poglavito priređivale prvoga svibnja, primjerice na britanskome su se otočju tada postavljali stupovi ukrašeni cvijećem koje su ranim jutrom odlazili brati u šume, a djevojke bi odjenule svoju najljepšu odjeću nadajući se da će biti izabrane za svibanjsku kraljicu.

I u Hrvatskoj je običaj zabilježen u našoj tradicijskoj baštini. 

U Bilogori su dan prije blagdana momci odlazili u šumu i tražili lijepo, ravno i tanko, ali visoko drvo. Najčešće bi to bila mlada bukva ili grab kojemu bi se okresale grane do metar pred vrh i postavili bi ga pred kuću, te su voljenoj djevojci jorgovanom i zelenim grančicama uresili plot, prozore i vrata. Tako ukrašen dom i okućnica osvanuli su na blagdan svetoga Josipa radnika – zapisao je svojoj knjizi "Naše selo, naši ljudi" Antun Toni Šramek, vrijedan istraživač i osnivač bogate etno zbirke u Svetom Ivanu Žabnom.

I na krajnjem zapadnom rubu Hrvatske iz susjednih slovenskih krajeva se uspio udomaćiti običaj da se postavi majuš, visoko okresano i oguljeno stablo sa zelenom kitom i šarenim vrpcama na vrhu na koje su se penjali momci natječući se za nagradu obješenu na najvišem dijelu. Snaga tog drveta često se pojačavala paljenjem krijesova, pjesmom i plesom mladeži, a i kićenjem bukovim grančicama. Ukrašavanjem plotova momci su izražavali naklonost djevojci, a one su se dičile svojim okićenim plotom i ljesama.

U Dalmaciji je to mogao činiti momak za djevojku, ali na prvi svibanjski dan postavljao se maj ili maž nekom odličnijem čovjeku u selu – usječen hrastić ili topola okićeni raznobojnim barjakom. 

Većina pučkih običaja na dan 1. svibnja vezana je uz blagdan svetaca Filipa i Jakova koji se u starini tada slavio, danas je spomen na mučeničku smrt dvojice Kristovih apostola trećega svibnja. 

U selima Slavonije i Srijema postavljali su se hrastići i topole s kojih su visjele vrpce, ručnici ili kakav dar za djevojku, a dan uoči prvoga svibnja obilježile su Filipovčice, djevojke koje u više skupina obilazile sokake noseći zelenu grabovu granu na koju su objesile svoja tkanja, naročito šarene otirke, pjevajući pri tome kao u Otoku u blizini Vinkovaca:

Filipovčice, jakobovčice,

Drvce zeleno, jajce šareno.

Filip I Jakob goru lomio,

Goru lomio, Boga molio,

Da nam Bog da, da kiša pade,

Da kiša pade, da trava raste,

Da trava raste, da paun pase.

I u Srijemu se pjevala slična pjesma u tradicionalnoj procesiji djece sa zelenim granama i običaj se jednostavno zvao drvce, a sličan je primjerice djevojačkom jurjevskom ophodu u Turopolju. Gavazzi ističe društveni aspekt ophoda filipovčica, starije djevojke bi se u toj prigodi pred čitavim selom pokazale kao udavače i to u svoj svojoj gizdi – s odjećom, vrsnim tkanjem i nakitom.

I Hrvati u južnoj Italiji su se držali običaja za taj blagdan, pa je mlađi čvrst čovjek zvan Majo čitav prekriven zelenilom i slamom obilazio domove mještana uz pratnju koja mu je nosila zelene grane ukrašene višebojnim vrpcama. 

Pred svakom kućom su pjevali, Majo bi poskakivao i izvodio vragolije, a onda bi ga domaćica polila vodom i darovala nakon što bi otpjevali: “lipe gospodine naše, hitite nami štogodi, mi jesmo čeljade vaše”. Obilje koje svakome domu zažele u pjesmi, očituje se i na vrhu njegove maske na kojoj su bili obješeni fini zalogajčići. Spomenimo da se u nekim našim krajevima govorilo da u svibnju cvate voda, pa je u puku rašireno vjerovanje da je dobro popiti više vode jer to pridonosi dobrome zdravlju.

Slavljenicima imendana svakako treba čestitati, ta se lijepa tradicija kod nas još uvijek održava, pa ako se želite pri tome i malo našaliti, godovnjacima treba poželjeti grmljavinu jer kaže stara uzrećnica (rekla bi moja pok. susjeda Stana Kalajica, Hrvatica iz BiH-a): kad se čuje grmljavina, treba protresti stol, voćku ili džep - bolje će uroditi pšenica, a u džepu će biti dosta novaca!