Potomci Hrvata iz Južne Amerike sve više biraju Hrvatsku

Sve više mladih potomaka hrvatskih iseljenika iz Južne Amerike želi se povezati s Hrvatskom, a dio njih u njoj planira studirati, raditi i trajno živjeti. Koliki interes postoji pokazuje podatak da hrvatsko veleposlanstvo u Santiagu svake godine zaprimi oko dvije tisuće zahtjeva za hrvatsko državljanstvo. No za one koji Hrvatsku žele pretvoriti u svoj novi dom, dobivanje državljanstva često je tek prvi korak.

Na putu prema životu u Hrvatskoj susreću se s nizom prepreka – od nedostatka informacija i nepoznavanja hrvatskog jezika do složenih i dugotrajnih postupaka priznavanja diploma.

O svojim iskustvima govore mladi predstavnici južnoameričkih zemalja u Vladinu Savjetu mladih Hrvata izvan Republike Hrvatske.

U Santiagu oko dvije tisuće zahtjeva godišnje

Interes potomaka Hrvata u Južnoj Americi za Hrvatsku posljednjih godina raste. Razlozi zbog kojih traže hrvatsko državljanstvo pritom su različiti.

- U veleposlanstvu Republike Hrvatske u Santiagu svake godine imamo oko dvije tisuće zahtjeva za hrvatsko državljanstvo. Ljudi imaju različite razloge za podnošenje tih zahtjeva. Neki žele samo hrvatsku putovnicu, neki nose Hrvatsku u srcu i žele ostvariti svoju dugogodišnju želju, dok se drugi žele preseliti i živjeti u Hrvatskoj, rekao je Vedran Zlatar, predstavnik Čilea u Savjetu mladih Hrvata izvan RH.

Za one koji se doista žele preseliti, međutim, državljanstvo ne rješava sve probleme. Posebno zahtjevan put može čekati one koji su obrazovanje završili u Južnoj Americi, a u Hrvatskoj žele raditi u svojoj struci.

Završio medicinu, ali priznavanje diplome moglo bi trajati dvije do tri godine

S takvim se problemom susreo Kevin Krišković, predstavnik Paragvaja, Urugvaja i Venezuele. Najprije je tijekom studija pokušao nastaviti obrazovanje u Hrvatskoj, no to bi značilo ponovno prolaziti godine studija koje je već završio u Paragvaju.

Zbog toga je studij završio u Paragvaju, a potom je u Hrvatskoj na Croaticumu učio hrvatski jezik i pokušao se zaposliti kao liječnik.

- Kada sam dobio popis potrebne dokumentacije i razgovarao s kolegama koji su također došli iz Južne Amerike, objasnili su mi da postupak priznavanja diplome može trajati između dvije i tri godine, rekao je Krišković.

Njegovo iskustvo u Njemačkoj bilo je drukčije. Ondje je morao položiti ispit iz njemačkog jezika i ispit iz medicine, ali, kako navodi, cijeli postupak traje između četiri i šest mjeseci, nakon čega se može početi raditi.

Mnogi u Čileu ne znaju koje im mogućnosti stoje na raspolaganju

Za dio potomaka hrvatskih iseljenika problemi počinju i prije nego što uopće krenu prema Hrvatskoj.

Iako Čile ima jednu od najvećih i najstarijih hrvatskih zajednica u Južnoj Americi, informacije o povratku, učenju hrvatskog jezika i aktivnostima hrvatskih udruga ne dolaze do svih.

- U Čileu ima mnogo potomaka Hrvata, ali nisu svi dovoljno informirani. Nedostaje komunikacije i informacija o tome kako doći u Hrvatsku, obaviti potrebne postupke i koje mogućnosti uopće postoje, upozorio je Luka Buzolić, predstavnik Čilea u Savjetu mladih Hrvata izvan RH.

Ističe i da postoje ljudi s hrvatskim prezimenima koji ni ne znaju da pripadaju hrvatskoj zajednici. Ne znaju kako joj se približiti, gdje mogu učiti hrvatski jezik niti mogu li sudjelovati u radu sportskih i folklornih udruga u Santiagu i Antofagasti.

U Brazilu potomci tek otkrivaju hrvatske korijene

Sličan problem postoji i u Brazilu, gdje dodatnu prepreku predstavljaju velika udaljenost i jezik.

- Portugalski jezik znatno je drukčiji od hrvatskoga, a i udaljenost je velika. Budući da je hrvatska zajednica u Brazilu relativno malobrojna, mnogi ljudi i ne znaju da su potomci Hrvata, rekla je Camila Pavičić, predstavnica Brazila u Savjetu mladih Hrvata izvan RH.

Situacija se, kaže, posljednjih godina ipak mijenja. Tome pridonose inicijative koje Hrvatska provodi diljem svijeta, ali i sportski uspjesi te hrvatski turizam, zahvaljujući kojima Brazilci bolje upoznaju Hrvatsku, a dio potomaka otkriva svoje hrvatsko podrijetlo.

Ipak, problem hrvatskog jezika ostaje, a informacije o Croaticumu i drugim projektima, poput programa "Domovina", još uvijek nisu dovoljno poznate u Brazilu.

Male zajednice aktivnosti uglavnom organiziraju vlastitim sredstvima

Drukčiju vrstu izazova imaju manje hrvatske zajednice u Boliviji, Peruu i Ekvadoru. Zbog svoje veličine nemaju toliko sjedišta, klubova i udruga kao hrvatske zajednice u nekim drugim zemljama.

Većinu aktivnosti moramo organizirati vlastitim sredstvima, kazala je Dalma Rojas Avila, predstavnica Bolivije, Perua i Ekvadora u Savjetu mladih Hrvata izvan RH.

No upravo zbog malobrojnosti zajednice dolazak gosta iz Hrvatske ili profesora hrvatskog jezika postaje velik događaj koji okuplja velik broj ljudi.