Mladi, rođeni u Austriji željeli bi studirati i život nastaviti u Hrvatskoj

Austrija je jedna od rijetkih zemalja u koju još uvijek više Hrvata dolazi, nego što iz nje iseljava. No, sve je veći broj mladih, rođenih u Austriji, koji bi željeli studirati i svoj život nastaviti u Hrvatskoj. Posjetili smo Salzburg i tamošnju Hrvatsku katoličku župu svetog Alojzija Stepinca, koja svakog petka okuplja desetke mladih Hrvata.

U najbogatiju austrijsku regiju Hrvati su počeli stizati još prije šezdestak godina, no najveći val doseljavanja pokrenuo je rat. Početkom devedesetih ovamo su ih stigle tisuće, ponajviše iz bosanske Posavine i srednje Bosne. Njihova djeca i unuci zadržali su vezu s Hrvatskom često posjećujući širu obitelji, pa mnogi danas razmišljaju o studiju u Zagrebu ili Zadru.

- Planiram studirati nešto u ekonomskom smjeru, najvjerojatnije financije i poslovno pravo. 09:00:33 09:00:40 Možda ću ić u Zagreb studirat, to bi mi bila želja 09:00:43 09:01:09 Sviđa mi se da su ljudi puno vani na cesti, u kafićima, druže se, pričaju. Znači uvijek je neki život, nije nikad prazan grad, kazala je Ana Paponja.

- Ja sam bio već puno puta na moru u Zadru. I bilo mi je tako lijepo da sad želim nekoliko godina živjeti tamo.  Ja sad živim ovdje i u Austriji već gotovo 19 godina, ali uvijek kad sam u Hrvatskoj, ja se osjećam više doma nego što se ovdje osjećam i mislim da je  razlog upravo identitet, mislim da je to najčvršće unutra u nekome, iskreno će Jakov Glibo.

Planove za dolazak u Hrvatsku ima i Magdalena Kovačević.

- Planiram studirati u Hrvatskoj, vjerojatno na Medicinskom fakultetu. Ljepše mi je tamo. Želim se i više sroditi s hrvatskim jezikom, više naučiti nego što sada znam, iskreno će Magdalena.

Očuvanje jezika jedna je od zahtjevnijih zadaća, jer gotovi svi oni rođeni su u Austriji ili Njemačkoj. Potvrđuje to i Ana Paponja.

- Ja pazim na to da ne izgubim materinski jezik, da često koristim hrvatski, jer ako duže vrijeme govorim njemački, onda ponekad se ne mogu sjetiti riječi na hrvatskom i polako gubim vokabular. Zato mi je stalo da što više govorim hrvatski.

- Mojim roditeljima je bilo jako važno da naučimo hrvatski, dodaje Marija Kovačević.

- Prije nego što sam krenula u vrtić mi smo doma govorili samo hrvatski, a to nastavljamo i danas  kad dođem iz škole. Hrvatski govorim i kad nazovem baku i djeda u Hrvatsku. Naravno, tada moram govoriti hrvatski. Mislim da to u njima izaziva  neki ponos koji oni nose u sebi, a ja se tada više osjećam kao Hrvatica. Govoriti hrvatski sa svojima svaki dan je odluka koju  moraš sam donijeti. Procijeniti osjećaš li se više kao Hrvat ili više kao Nijemac ili Austrijanac, kaže Nika Paponja.

Iako još premladi da bi sa sigurnošću znali gdje će ih život odvesti, većina njih zna gdje ih srce vuče, posebice rijetki među njima koji su djetinjstvo proveli južnije.

- Ne vidim se ovdje u budućnosti, kaže nam Dominik Župarić i nastavlja. Jednostavno nisam navikao na takav život u kojem nema spontanosti. Na primjer, kad  me društvo zove: idemo li, idemo!

Drugačije razmišlja Abel Mišković.

- Ja bi vjerojatno htio završiti obrazovanje, zaposliti se, a onda kad budem malo stariji i imao djecu i sve što uz to ide, vjerojatno bih opet došao živjeti u Salzburg. I možda, kad opet budem jako star, onda bih se opet preselio u Orašje. 

Međusobnu povezanost mladih Hrvata u Salzburgu najviše potiču okupljanja petkom poslije večernje mise u župi svetog Alojzija Stepinca poput Lare Lemić.

- Ja obožavam ovdje ići na susret. Susreti su počeli prije jedno dvije-tri godine. Ja se trudim doći baš svaki petak, zato što sam  ovdje upoznala najbolje prijatelje. Zapravo, upoznala sam sve svoje prijatelje  i baš volim dolaziti! Baš nam je super i poslije se i privatno družimo!

- Duženje sa  svojim ljudima u školi i na vjeronauku nije isto kao što je to ovdje Ovdje je drugačije i  više se cijeni vjera, više nego ovdje u Austriji, objašnjava Kristina Živković.

Iako je austrijsko društvo već generacijama naviklo na doseljenike iz drugih kultura i mentaliteta te se nitko ovdje ne osjeća diskriminiranim zbog svojeg podrijetla, Petar Sakač, pastoralni suradnik u Hrvatskoj katoličkoj župi Salzburg koji s mladima radi već 13 godina kaže: "svaka ptica ipak svome jatu leti".

- Mislim da sva segregacija koja se događa, događa se prirodno. Događa se sa suglasnošću obiju strana. Svatko tko je ovdje stranac druži se s ljudima iz te zemlje uz koju se osjeća da joj pripada, ne zato jer je odbačen od primjerice nekih Austrijanaca, od domaćeg stanovništva, nego zato jer ni on ne želi sad nekakvu dublju povezanost s njima i možda nema ni mogućnosti ostvariti tu povezanost zbog tih kulturoloških razlika.

- Ja sam ovdje rođena, meni se sviđa ovdje jer imam svoje društvo, ali veći dio obitelji mi je dolje i želja mi je opet jedno tamo otići, sjetno će Ivana Mišković.

- Dolje je opuštenije, ovdje su ljudi nekako, mislim ljudi su i ovdje dobri, samo lijepo je biti kod svojih ljudi, zaključila je ovaj naš susret u Salzburgu Kristina Mišković.

Osjećaj pripadnosti prenesen je tako i na generaciju koja se rodila i odrastala stotinama kilometara daleko od zavičaja svojih roditelja. Stoga i ideju o povratku u domovinu ne doživljavaju kao odlazak u nepoznato, nego kao konačni dolazak kući.