Zrinjevac - fragmenti o sjećanju i ponavljanju

Često u proljeće u svojstvu radoznalog putnika namjernika sjednem na klupu na Zrinjevcu pa se – promatrajući visoke platane što krase ovaj najpoznatiji zagrebački perivoj, a koji je uređen prema zamisli hrvatskog urbanista Milana Lenucija – prisjećam njegove povijesti. 

Zrinjevac je do 1830. godine bio pašnjak, onda i oranica po imenu Sirkovica, potom sajmište sve do 1869., da bi napokon do kraja 19. stoljeća bio lijepo uređen. Shodno prilikama mijenjao se i njegov naziv: Obočne oranice postale su Marvinski trg pa Novi trg – koji je ovjekovječio August Šenoa u svojemu ciklusu feljtona pod nazivom "Zagrebulje" opisujući Kraljevski sajam ("Evo vam gomile, šarena mravinjaka, dima, svirke, cijukanja, vriske itd., a sve to o mjesečini.") – te je na kraju trg dobio ime po jednom od najslavnijih velikana hrvatske povijesti, banu Nikoli Šubiću Zrinskom. Mi, Zagrepčani, od davnina ga ne zovemo punim imenom, nego mu zaigrano tepamo… Zrinjevac.

Pogled mi na trenutak odluta udesno, gdje stoji meteorološki stup koji je podignut 1884. godine, kao dar gradskoga liječnika Adolfa Holzera, pa ponovno promotrim vodoskok ispred sebe što se kočoperi u obliku gljive, a koji je 1893. postavio poznati hrvatski arhitekt njemačkoga podrijetla Herman Bollé. Onda se sjetim da je ovdje, na šetalištu, pod platanama na Zrinjevcu, Miroslav Krleža upoznao svoju Belu pred sam kraj Prvoga svjetskog rata. Stoga me ne čudi što Krleža u svojemu romanu "Povratak Filipa Latinovicza" iz 1932. u više navrata spominje platane, bilo da se "vrapci pod krošnjama platana uznemiriše glasno, kao pred ranu jutarnju kišu", ili su pod njima "cvali krugovi crvenih i žutih tulipana".

Dok se pale prva noćna svjetla pada mi na pamet da je Zrinjevac bio neosvijetljen sve do 1877., kad je uvedena plinska rasvjeta – električne lampe pojavit će se tek trideset godina poslije – a prve klupe postavljene su prije točno 145 godina. U meni se tako, poput lista na laganom proljetnom povjetarcu, kovitlaju sjećanja i uspomene na grad kakav je nekad bio i na priče koje sam pročitao u starim knjigama i novinskim člancima. Gledajući zaljubljeni par što lagana koraka prisvaja sebi sve vrijeme svijeta, razmišljam koje će od tih gradskih uspomena zauvijek ostati moje, a koje će izblijedjeti iz memorije i nestati u ropotarnici zaborava.

Uspomene nas, istina, vraćaju u prošlost, ali istodobno nas, na jedan poseban način, tjeraju i naprijed. Prizivajući sjećanje mi postajemo svojevrsni arheolozi, kopamo i tražimo, razgrađujemo i čistimo slike od nakupljene "prašine" naknadnih pameti i (pri)povijesti koje su se nataložile u davnome događaju, ali da bismo tu sliku ponovno oblikovali, moramo pomalo biti i "arhitekti" ponavljanja što povezuju zaboravljene slojeve gradeći ih u ono što smo danas. "Sjećanje je", kako je zapisao u "Berlinskoj kronici" njemački filozof, esejist i teoretičar kulture Walter Benjamin, "medij doživljenoga, kao što je zemlja medij, u kojem su pokopani stari gradovi". Uistinu, s jedne strane, tko se želi približiti vlastitoj (zakopanoj) prošlosti mora se ponašati kao čovjek koji kopa; dok, s druge strane, taj isti čovjek mora stremiti k sadašnjosti jer jedino tako ostaje slobodan i otkriva svoj put – nekoga novoga sebe. Ipak, mi u sjećanju ostajemo fragmentarni, izmješteni iz svoje biti i pomalo iskrivljeni, kao da se (o)gledamo u zrcalu koje nas izobličuje.

Uzmimo za primjer ovaj predivan prikaz Zrinjevca slikara Antuna Mateša – koji se nalazi na naslovnici kolumne "Zagrebački imaginarij" – s pogledom na usamljenog flanera i Glazbeni paviljon, koji je gradu Zagrebu 1891. godine poklonio Eduard Prister, poznati poslovni čovjek toga doba, kojega povijest pamti i kao graditelja otmjenog hotela "K caru austrijanskomu", što se nalazio u Ilici 4, na mjestu današnje Name… Prošao sam ovim parkom tisuću puta u različitim fazama života: kao dijete s majkom i srednjoškolac nakon povratka iz grada; u svojstvu šetača i sanjara, prolaznika i tragača; zaljubljenoga mladića i buntovnika; sina, brata i oca… pisca i profesora. Koliko se samo mijena dogodilo u mojemu biću – ne mislim tek na one vanjske metamorfoze, nego na unutarnje promjene duha i duše – pitam se dok promatram oslikani prizor i tražim svoje počelo, svoj "arhe" dragog mi mjesta. Pritom i sam, priželjkujući ponavljanje, oživljavam svoje sjećanje… dodajem boje, mirise, zvukove, (sunčevu) toplinu i zamišljam kako rukom ocrtavam konture maloga bića kratke crne kose koje će, u toj nepovratnoj prošlosti, prvi put zastati u Paviljonu, zaigrano i tiho, pa nakon toga dječački nehajno potrčati alejom platana.

Sjećam se i ponavljam vlastitu povijest ovoga mjesta. Kopam i gradim… istodobno. I više mi uopće nije važno je li smisao nedohvatljiv i nedokučiv, a cjelina nepotpuna i izrezbarena nejasnim, nepovezanim fragmentima i krhotinama.

Mlačna je noć. Napuštam svoju klupu – dodirnut mirisom blagosti proljeća, osjetom ljepote starine i slutnjom zagonetnosti prvog susreta – dok se u meni rastvara trenutak u kojem se stapaju prošlost, sadašnjost i budućnost… Zrinjevca.