NAMA – muzej sjećanja i mirisa

Možda je nepomičnost stvari oko nas njima samo nametnuta našom sigurnošću da su to doista one, a ne neke druge stvari, možda je ona plod nepromjenjivosti naše predodžbe o njima. Tako je i s mjestima, ona nisu vezana za svoje postojanje kroz našu spoznaju da uistinu postoje, njihova bit ne ovisi o snazi naše želje da ih obujmimo i predstavimo samima sebi kao nepobitnu činjenicu. Mjesta se ne kreću, ona postoje mimo nas i za svoje postojanje ne traže baš nikakvo opravdanje... 

Mjesta mogu biti izmještena. U našem duhu ona znaju izgraditi nevjerojatne fluidne, gotovo metafizičke vrhunce... Sjetimo se samo dvorišta, livada, potoka ili prašnjavih puteljaka naših djetinjstva kojih više nema jer ih je pojeo gradski napredak. Ili malog dućana s gumbima koji je ustupio mjesto kafiću i znanstvene knjižare u kojoj je već godinama nastanjen teleoperator. Kvartovskih potleušica koje su zamijenile velebne zgrade ili pjesnikove kuće u središtu grada na čijim je temeljima izgrađen trgovački centar.

Mnoga mjesta važna za naš život nestala su. Ipak, ostat će slike koje će u obliku iskrzanih sjećanja – baš poput ogromnih plahti ovješenih o štrik dvorišta male kuće žutoga pročelja (koje više nema) mojega dječaštva u Čulinečkoj – vijoriti na vjetru našega nestalnoga, varljivoga pamćenja. Ostat će i fotografije koje će pokušati sačuvati nešto od vremena i prostora u kojima nikada više nećemo biti. 

Oduvijek sam imao neku neobičnu potrebu i želju, pogotovo u djetinjstvu, posjećivati što je češće bilo moguće – prvo s roditeljima, a nakon toga i sam – zagrebačke robne kuće NAMA. Volio sam razdragan šetati nepreglednim prostorima, uspinjati se pokretnim stepenicama glave prepune vrludavih misli, onda, osamdesetih godina 20. stoljeća, na vrhuncu djelovanja ovoga trgovačkog lanca i sada, kada je u stečaju. Znao sam katkad tijekom posljednjih desetak godina ući u Namu u Ilici tek toliko da osjetim miris mjesta koje kao da se nije mijenjalo u proteklih pola stoljeća. A itekako dobro znam da je unutra sada gotovo sve drukčije…

Prapočeci Name vezani su za Austro-Ugarsku, uz dolazak bečkih trgovaca Carla Kastnera i Hermana Öhlera u Zagreb osamdesetih godina 19. stoljeća, koji su se nakon nekoliko seljenja napokon smjestili i otvorili svoju trgovačku kuću na početku Ilice, u prizemlju tadašnjega hotela "K caru austrijanskom". Trgovačka kuća "Kastner i Öhler" uspjela se 1928. proširiti na cijelu zgradu, tj. na njezina sva četiri kata: bila je poznata po raskošnim i prostranim izlozima, a izborom robe i uslugama znatno je unaprijedila zagrebačku i hrvatsku trgovačku praksu te je prva pokrenula katalošku prodaju i otvorili prvu samoposlugu. 

Nakon što je 1945. osnovana trgovinska organizacija NAMA (Narodni magazin), prostor u Ilici preuređen je, a NAMA je uskoro imala čak 17 podružnica u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Karlovcu. Zagreb je s vremenom postao pravo malo umreženo carstvo ovih trgovina: otvorile su se robne kuće na Trešnjevačkom trgu (1960.), u Kustošiji (1962.), u Volovčici i u Dubravi (1965.), u Trnskom (1966.), na Kvaternikovu trgu (1968.), na Remizi (1971.), na Žitnjaku i Vrbanima (1976.). U tom su se razdoblju na prostoru današnje Hrvatske otvorili "narodni magazini", među ostalim mjestima i gradovima, i u Bjelovaru, Klanjcu, Kumrovcu, Sisku, Varaždinu, Vinkovcima i Vukovaru, a nekoliko filijala ovoga trgovačkog lanca nalazilo se i u Sloveniji. Na vrhuncu svojega djelovanja u 1980-im NAMA je imala 3300 zaposlenih, a onda je došao rat i "privatizacija" na domaći način, pa je ova trgovina nakon propadanja otišla 2000. godine u stečaj, a sada su se, kako doznajemo iz medija, nakon 25 godina stečaja stekli uvjeti za zatvaranje, odnosno prodaju dviju preostalih robnih kuća (u Ilici i na Kvatriću). 

Kako god bilo, i dandanas volim zaći u Ilicu 6 iako prodavači više nisu toliko srdačni kao nekad prije, kad su pozdravljali na najmanje kimanje glavom mogućeg kupca. Ponekad pomislim da bi ovaj prostor u blizini Trga trebao postati svojevrsni muzej u kojem bi još uvijek – uz kupnju televizora, police za knjige, kreveta, kišobrana ili cipela – posjetitelj namjernik mogao u bočicama kupiti miris davno izgubljenog vremena i u podsvijesti potisnutih sjećanja… na život kakav je bio nekada. Bio bi to muzej raznovrsnih predmeta – svojevrsna ropotarnica, višekatna prostorija u kojoj će se odlagati islužene stvari – i zaboravljenih, bezimenih ljudi koji su u ovoj trgovini radili, razgledavali, šetali i sanjarili, kupovali na kredit, radovali se i tugovali, ili tek, naoko neprimjetno, obitavali. 

Uskoro će, vjerojatno, i preostale dvije robne kuće trgovačkog lanca NAMA biti zatvorene. Ipak, ostat će slike i fotografije koje će pokušati sačuvati nešto od ljudskoga zaborava... Ali, iznad svega, ostat će ljubav prema ljudima koji su s nama dijelili prostor i vrijeme jer ona – za razliku od izmještenih mjesta i protekloga vremena – nikada ne bi trebala nestati.