Vodeni žig trešnjevačkih potoka

Često odlutam Trešnjevkom iz Krapinske ulice do Selske ceste pa se Baštijanovom spustim do Fallerova šetališta, gdje hodam uz potok Črnomerec, jedan od najpoznatijih zagrebačkih potoka, koji svojim imenom podsjeća na gradsku četvrt što je po njemu dobila ime i koja je niz desetljeća predstavljala zapadni ulaz u grad, a još od 1910. godine označavala „rub grada” svojim tramvajskim okretištem. 

Hodanje niz nasip potoka, čak i na kratke staze, nosi u sebi nešto praiskonsko, jer u njegovu odrazu možemo naići na svoje tragove. Čovjek koračajući usporedo sa sporim tokom vode ne dopušta mislima da vrludaju, kao kad hoda ulicom ili cestom, nego je usredotočen na bitno. Tako se tijelo giba, a misao, koja se rađa i razvija u koncentričnim krugovima, postaje šetnja duše. Zato je posebno lijepo kretati se u blizini "drevnih" voda, kao što je slučaj s potokom Črnomerec, jer se ponavljanjem svakoga koraka – davno zaboravljenim vlastitim tragovima – vraćamo sami sebi.

 Dok šećem uz ovaj stari vodotok i osjećam intenzivan miris pečene kave što se širi iz obližnje tvornice Franck, razmišljam o značenju potoka općenito i za razvoj mojega grada. Potok možemo definirati kao manji vodeni tok s obzirom na svoju duljinu i količinu vode koju dobiva od padalina, izvora ili vrela. Zanimljiva je činjenica da se Zagreb, za razliku od mnogih svjetskih gradova čiji je razvoj bio uvjetovan prisutnošću rijeke, razvio u podnožju planine Medvednice neovisno o rijeci Savi te su upravo brojni zagrebački potoci koji izviru negdje ispod Sljemena i ulijevaju se u Savu odigrali važnu ulogu u njegovu nastanku i oblikovanju. I prva zagrebačka naselja, prisjećam se, Gradec i Kaptol, nastajala su uz potok Medveščak. Budući da su Zagrepčani s vremenom počeli premošćivati potoke i "živjeti" između njihovih tokova, oni su s vremenom izgubili dotadašnju ulogu, te postali svojevrsna smetnja, višak pa čak i prijetnja građanima i njihovoj imovini. Veliki dijelovi vodotoka su stoga kanalizirani, a potom i zatvoreni u podzemne kanale.

Potok Črnomerec, što izvire kao Veliki potok u podsljemenskoj zoni negdje kod Grafičara, smješten na zapadnom dijelu grada, jedan je od rijetkih zagrebačkih potoka koji je ostao nenatkriven velikim dijelom svoga toka, a krajnji doseg ima u blizini rijeke Save svojim utokom u potok Vrapčak. Volim koračati njegovom trešnjevačkom rutom veseleći se jesenjim kišama, kao danas, i nadajući se nadolasku vode za ljetnih suša. I potok, baš poput nas ljudi, mijenja svoje ruho tijekom različitih godišnjih doba – presvlači se, raste i žeđajući kopni. Postoji, naravno, i legenda da je potok Črnomerec, kao i naselje, dobio ime po mutnom liku, mlinaru koji je živio na potoku i u svom mlinu "mleo" žito varajući pritom kumice na vagi – nazivale su ga "črni merec" – i one su ga se bojale. (U drugoj verziji spominje se visoki tamnoputi mesar.) Međutim, koliko god je taj potok svojim gornjim dijelom toka obilježio podsljemenska naselja i gradski kvart Črnomerec, ponavljam u mislima detalje koje sam pročitao na mrežnoj stranici "Mapiranje Trešnjevke", toliko je on i trešnjevački potok koji je sve do 1945. predstavljao zapadnu granicu grada Zagreba, tekao je i još uvijek teče uz još jednu najzapadniju točku gradskog tramvaja, Remizu. Pritom razdvaja lokalne trešnjevačke kvartove Ciglenicu, Pongračevo i Gredice od Voltinog i Ljubljanice. Budući da Črnomerec, jedan od šest „trešnjevačkih” potoka – uz Kraljevec, Kuniščak, Jelenovac, Kustošak i Vrapčak – većinu svojeg toka teče nadzemno, svojom razotkrivenošću veseli žedne ptice, razigranu djecu koja se još uvijek raduju svakodnevnim običnostima poput vode i pospane prolaznike koji koračaju (ne)svjesni drevnosti što nečujno, poput vremena i tišine, klizi mimo njih.

Vikend je. Subotnja popodneva najljepši su dio dana za samotne šetnje. Obitelji se goste po kućama, prijatelji posjećuju, djeca igraju, a parovi vole i svađaju u stanovima. Svi oni nalaze neki smisao svojeg postojanja duboko u sebi… Ponovno sam svrnuo pogled na potok i upitao se nalazi li i on neki egzistencijalni "smisao" u sebi. Nasmijao sam se svojem začudnom promišljanju, a potom ponudio mogući odgovor. Njegovim koritom povremeno poteče voda, pa možda u tome on "osjeća" svoju svrhu. A kada ljeti vode nema, narodski kažemo da je potok presušio. Čim se to dogodi, čini se kao da je i vrijeme prestalo teći.

Dok mi prve kišne kapi cure između prstiju, prisjetim se mudre misli o povezanosti vode i vremena iz knjige "Vodeni žig" nobelovca Josifa Brodskog: "Ponavljam: voda je vrijeme. Voda pruža ljepoti njezina dvojnika. Mi, koji smo djelomično voda, služimo ljepoti na jednak način."

Tišina se pretvara u zvuk dodira mojih prstiju i kiše.

Moji prsti zajedno s kišom rominjaju, dok se na površini potoka pojavljuje vodeni žig u obliku koncentričnih krugova. I potok Črnomerec, baš poput drugih trešnjevačkih potoka, predstavlja vodeni žig Zagreba: on je jedan od njegovih simbola i znakova koji podsjeća na prošlost, sadašnjost i budućnost grada. Čuvajmo ga zato od propadanja i onečišćenja!