Sanjarije samotnog (zagrebačkog) šetača

Otkad znam za sebe, smatram se hodačem. Iako sam proputovao gotovo cijeli svijet, tepam si da sam zapravo zagrebački šetač. U šetnjama hodamo ravnomjerno, silazimo i uzlazimo. Riječ je o ritualu u kojem ritmičnim korakom ponavljamo i obnavljamo, monotono i jednolično, svoje postojanje. Pritom monotonija ne znači dosadu, naprotiv... 

Drukčije su šetnje gradskoga flanera, osobe koja se slobodno šeće gradom, među gomilom, bez posebnoga cilja – sjetimo se samo Baudelaireovih "pariških slika", Matoševih "zagrebačkih nokturna", Kafkinih "praških veduta" i Benjaminova "berlinskoga djetinjstva" ili "londonskih landranja" Virginije Woolf – od onih seoskim krajolikom ili planinskom šumom, jer hodanje gradom predstavlja muku ljubiteljima šetnje prirodom. Jutarnje i večernje šetnje također se razlikuju, kao i one za sunčana ili kišnoga dana. Lutanja zaljubljenih i usamljenih (primjerice Rousseaua, kako prikazuje samoga sebe u "Sanjarijama samotnoga šetača") nikako nisu ista, kao ni ljudi okupljenih u većem društvu.

Predivan je osjećaj izborene slobode i mogućnosti oslobađanja od tereta briga, barem na trenutak, u kojem se isprepleću koračanje i razmišljanje, i postupno pretapaju u jednost sveprisutnosti i vječnosti – svojevrsno "hodomišljenje“. Od dječačkih proljetno-jesenjih šetnji nepreglednim livadama i puteljcima Maksimira i Šalate ili morskim stazama i ličkim proplancima i šumama ljeti, mladenačkih planinarenja hrvatskim planinama i zrelih lutanja ulicama Pariza, Atene, Beča, Wrocława, Praga, Ningboa, Asuana, Sarajeva i New Yorka, ili hodočašća Putom svetog Jakova od Porta do Santiaga de Compostele prošloga ljeta – u posljednje četiri godine prehodao sam gotovo 12 tisuća kilometara, kao što mi pokazuje aplikacija na pametnom telefonu – hodanje je moja pokretačka snaga te izvor radosti i samorazumijevanja. "Hodam, dakle jesam“, da parafraziram Descartesa, oduvijek: u društvu, u paru, a ponajviše u tišini vlastitoga bića. Ipak, najdraža su mi zagrebačka "kruženja“ u kojima, koračajući poput kakva mistika, nalazim tu ogromnu snagu ponavljanja – vječnog vraćanja – istog, pri čemu od "kontemplacije duše“ preko svojevrsne "molitve srca“ dolazim do vlastite "filozofije srca“ u kojoj osjećam neizmjernu bliskost s Bogom, ljudima i na kraju krajeva, kao uostalom i na početku... sa samim sobom. Svi mi, suvremeni hodači, svakim novim korakom zapisujemo svoju intimnu biografiju hodanja. Ergo, koliko hodača, toliko i toplih ljudskih, različitih i sličnih, hodografija. 

Ipak, još nešto, osim monotonije, otkriva iskusna šetača – a to je redovitost. Šetači se prepoznaju u svojim svakodnevnim skitanjima ustaljenim gradskim putanjama i pozdravljaju kimanjem glave, dok u prirodi, na šumskim stazama i puteljcima, kao po kakvom nepisanom pravilu, čak ispuštaju i radostan poklič u obliku kratkog pozdrava "Bok!“ ili "Dan!“... Repetitivnost hodanja, dakle, ubija dosadu. Nije važno pritom jesmo li iznimni hodači, skloni strmim i zahtjevnim rutama, kao Nietzsche, nalazimo li dublju "korist“ u lutanju divljinom, poput Thoreaua, ili nam se, kao u Kantovu slučaju, sve vrti oko točnosti i preciznosti – prema legendi, ovaj je njemački filozof svoje svakodnevne šetnje, po kojima su građani tadašnjeg Königsberga navijali satove, započinjao uvijek u isto vrijeme – pa se racionalno radujemo kratkim, šturim šetnjama gotovo unaprijed izbrojenih koraka često istim uličicama i puteljcima jer hodanje je, na kraju krajeva, i neminovnost šetača. Užitak ili zadovoljstvo šetnje tako obitava u spomenutim aspektima – u ponavljanju, u redovitosti, u radosti, u slobodi i neminovnosti kretanja – ali i u činjenici da je sama šetnja naš krajnji smisao i cilj. 

Posebno uživam sanjariti u zagrebačkim šetnjama. Volim prošetati Trešnjevkom uz potok Črnomerec do Ilice, pa ovom živopisnom, starom ulicom doći do Trga bana Jelačića, potom produžiti pokraj Šenoina spomenika (Starom) Vlaškom do Kvatrića i dalje prema Maksimiru, ili s Glavnoga kolodvora Mihanovićevom ulicom skrenuti na Savsku cestu pa se zaputiti do Savskoga mosta, te nasipom okolo-naokolo stići sve do Kajzerice, ili uspinjati se obroncima Medvednice i utabanim stazama prema Sljemenu… Ali jedna od najdražih šetnji, onih jutarnjih i večernjih, najčešće nedjeljnih, za ovoga hodača jest ona iz Ilice, kroz Dežmanov prolaz, koji dijeli gradsku vrevu i užurbanost od tuškanačkog zelenila i mira, pored brončane skulpture Miroslava Krleže, uz Dubravkin put – šetačke staze usred šume (uz danas većim dijelom nadsvođen tuškanački potok) koja je davno nosila naziv Sofijin put, po ženi bana Josipa Jelačića – do Cmroka. Uz put posut bijelim šljunkom bile su postavljene klupe, pa su se njime šetali i stari Zagrepčanci, među ostalim i poznati hrvatski književnik Vjekoslav Majer – autor pripovijetke "Iz dnevnika malog Perice“ objavljene 1942., koja je poslužila kao literarni predložak redatelju Kreši Goliku da 1970. snimi kultni domaći film "Tko pjeva zlo ne misli“ – koji ga je svojedobno ovako opjevao: "Bila je to oaza mira koju je jedino remetio cvrkut ptica, šuštanje ježeva u lišću i igra vjeverica na granama drveća.“  

Nakon uspona strmim stubama, koje se nalaze na kraju Dubravkina puta, šetač će stići do jednog od najljepših predjela sjevernog dijela Zagreba, na područje Tuškanca, Gornjeg Prekrižja i Jurjevske ulice – ispunjeno prostranom zelenom livadom, hrastovom šumom te nasadama crnogorice i breze – nazvano 1928. godine Cmrok. Postoje različite priče o tome kako je nastalo ime ove park-šume: jedni misle da je Cmrok nazvan po smrekama, dok drugi povezuju to ime s gostionicom K Roku, čiji je vlasnik bio gospodin Rok, zvan Bajs. Budući da se tadašnja zagrebačka gospoda voljela hvaliti poznavanjem njemačkog jezika, prilikom odlaska u tu gostionicu govorili su "Idemo zum Rok“, odnosno "kod Roka“, pa je prolaskom vremena i iskrivljavanjem, “zum Rok” postao – Cmrok. 

Privedimo kraju naša šetalačka snatrenja... barem za danas. Kad jednostavno hodamo i koračamo bez žurbe, bez određene svrhe i cilja – jer smo posao, brige i obveze na sat, dan ili vikend ostavili iza sebe – doživjet ćemo grad, selo ili prirodu kroz nezaboravne slike očima onoga tko sve nabrojeno vidi prvi put. Baš u tome nalaze se sve ljepote i utjehe šetnje... U nevjerojatnoj snazi ponavljanja koraka, daha, osjećaja i pogleda što neometano puca i vrluda kamo mu je volja. 

Cmrok pruža samotnom šetaču upravo takvo iskustvo… Pogled slobodno luta od zelenila livade i šume do panorame Zagreba – djelomično obuhvaćenog okom hodača – podjednako lijepog kada izranja iz sna i dok se, uz iskrzanu svjetlost udaljenih gradskih svjetiljki, sprema na počinak.